Postoje trenuci u kojima roditelj shvati da više nije onaj koji djetetu pokazuje smjer, nego osoba koja sjedi sa strane i s ponosom gleda kako ono samo osvaja prostor koji je nekoć tek zamišljalo. Upravo je takav osjećaj prošlog tjedna u Fužinama doživjela 56-godišnja Tatjana Cameron Tajči, dok je na Cinehill Film Festivalu premijerno prikazan kratki film njezina najmlađeg sina, 21-godišnjeg Blaisa Camerona.
Film nosi naziv „The View Was Everything“, a Tajči u ovom projektu nije bila samo majka koja pruža podršku. Preuzela je i ulogu producentice te tako izravno sudjelovala u ostvarenju još jednog velikog koraka u sinovoj mladoj redateljskoj karijeri.
Blais je odrastao u Americi, daleko od zemlje iz koje potječe velik dio njegove obiteljske priče, ali Hrvatska je u njegovu novom filmu mnogo više od slučajne kulise. U priču o ljubavi, gubitku i osjećaju pripadanja uključio je hrvatski jezik, domaće krajolike i jednu od najpoznatijih pjesama svoje majke, „Hajde da ludujemo“.
Njihov dolazak na festival otvorio je mnogo širu obiteljsku priču. Govorili su o kreativnom radu, životu između Nashvillea i Zagreba, nasljeđu koje Tajči ne želi pretvoriti u teret za svoju djecu te gubitku supruga i oca Matthewa Shanea Camerona, koji je 2017. preminuo od raka pluća. Otkrili su i da ozbiljno razmišljaju o budućnosti koja bi ih još snažnije povezala s Hrvatskom.
Ovo nije prvi put da je Blais jedan od svojih projekata predstavio hrvatskoj publici. Prije dvije godine njegov kratki film „The Human Experience“ prikazan je na Hrvatskom međunarodnom filmskom festivalu u Šibeniku. Od tada je napravio velike korake.
Nastavio je školovanje na Savannah College of Art and Design te je u međuvremenu snimio četiri nagrađivana kratka filma. Među njima su ratna drama iz Drugoga svjetskog rata „Brothers in Arms“, kratki glazbeni film „Clocked Out“ i film „I Kissed Ur Mom“, snimljen u jednom kadru.
Uz vlastite projekte, sudjelovao je i u majčinu profesionalnom svijetu. Režirao je i producirao spot za njezinu pjesmu „Mati moja“, sniman u Hrvatskoj, a vodio je i filmsku ekipu koja je pratila njezin božićni koncert u Lisinskom. U istom je razdoblju postao i hrvatski državljanin.
Tajči ne skriva da joj zato premijera filma „The View Was Everything“ upravo na Cinehillu ima posebno značenje.
„U dvije godine otkako je ‘The Human Experience’ prikazan na Hrvatskom međunarodnom filmskom festivalu Blais je ostvario zaista mnogo. Nastavio je studij na Savannah College of Art and Design te je snimio četiri nagrađivana kratka filma, uključujući ratnu dramu iz Drugoga svjetskog rata ‘Brothers in Arms’, kratki glazbeni film ‘Clocked Out’ i film snimljen u jednom kadru ‘I Kissed Ur Mom’. Također je režirao i producirao moj glazbeni spot za pjesmu ‘Mati moja’ u Hrvatskoj, vodio filmsku ekipu za moj božićni koncert u Lisinskom te postao hrvatski državljanin“, ispričala je.
Novi film, kaže, izrastao je upravo iz Blaisove povezanosti s Hrvatskom, zbog čega je festivalsko prikazivanje u Fužinama djelovalo kao logičan i emotivan izbor.
„‘The View Was Everything’ priča je duboko povezana s njegovom ljubavlju prema Hrvatskoj pa je premijera na Cinehillu zaista bila savršen izbor. Bila je to nevjerojatna prilika za mladog filmaša da se nađe u tako poticajnom okruženju s toliko iznimno talentiranih i ostvarenih filmskih autora. Također smo oduševljeni što je film prikazan na Hrvatskom međunarodnom filmskom festivalu u Šibeniku, što je ovaj povratak kući učinilo još značajnijim“, dodala je Tajči.
Njihova suradnja na filmu nastala je prirodno, bez pokušaja da majka preuzme kontrolu nad sinovim kreativnim odlukama. Tajči iza sebe ima 26 godina iskustva u vođenju produkcijske tvrtke koja se bavi televizijskim emisijama, kazališnim predstavama, koncertima i turnejama, pa joj organizacijska strana takvog projekta nije bila nepoznata.
Ipak, od početka je znala da Blais mora ostati glavni autor vlastite vizije.
„Uvijek me nadahnjuju moja tri sina. Kada radimo zajedno, moja je uloga podržati njihovu viziju, a pritom se ne uplitati u njihov kreativni proces. Blais je nevjerojatno talentiran, ali jednako tako me impresioniraju njegova profesionalnost, disciplina i način na koji gradi odnose sa svojim kolegama filmašima, filmskom ekipom i glumcima“, rekla je.
Nije ulazila u svakodnevne produkcijske odluke niti pokušavala odlučivati umjesto njega. Bila je dostupna kada bi zatražio pomoć, ali mu je ostavila dovoljno prostora da sam vodi projekt.
„Ne uključujem se u kreativne odluke niti u svakodnevne produkcijske odluke. Pita me za savjet kada mu je potrebno, a ja sam tu da pružim podršku“, objasnila je.
Za Tajči je produkcija sinova filma bila nastavak načina na koji je njihova obitelj oduvijek funkcionirala.
„Budući da posljednjih 26 godina vodim produkcijsku tvrtku koja producira televizijske emisije, kazališne predstave, koncerte i turneje, ovakav mi je posao vrlo poznat. Činilo se kao prirodan nastavak onoga što smo oduvijek radili kao obitelj – podržavali jedni druge u ostvarivanju snova. To što sam to mogla učiniti za Blaisa kroz našu produkcijsku tvrtku za mene je bila istinska radost“, priznala je.
Blais svojom novom pričom nije želio publici nametnuti samo jednu emociju. Neki će u filmu prije svega vidjeti ljubav, drugi gubitak, a hrvatska publika lako će prepoznati dijelove identiteta koje je ugradio u svaku važnu scenu.
„Moja je želja koristiti film kako bih pričao emocionalno snažne priče koje imaju moć dirnuti ljude i potaknuti osobni rast. Privlače me priče koje istražuju samu bit ljudske povezanosti“, rekao je.
Njegov cilj nije da svi gledatelji film protumače na isti način, nego da u njemu pronađu vlastiti osjećaj.
„Ako publika pogleda ‘The View Was Everything’ i pritom osjeti radost, nostalgiju, tugu ili se na bilo koji način poistovjeti s filmom, bit ću sretan“, dodao je Blais.
Posebnu težinu nosi pjesma „Hajde da ludujemo“, jedan od najvećih hitova Tajčine karijere. Za njezine sinove ta pjesma dugo nije bila nacionalni fenomen, nego jednostavno mamina pjesma koju su slušali tijekom odrastanja.
Tajči je oduvijek pokušavala pronaći ravnotežu između toga da djeca poznaju njezinu prošlost i potrebe da ih zaštiti od očekivanja koja često dolaze uz slavno prezime.
„Željela sam da znaju moju prošlost, moj put i ono što sam ostvarila. Moja karijera u Hrvatskoj važan je dio onoga što jesam te sam željela da moji sinovi razumiju taj dio mog života“, rekla je.
Istodobno nije željela da ih njezina popularnost određuje, ni u Hrvatskoj ni u Americi.
„Kada sam upoznala svog supruga i počela nastupati sa svojom duhovnom, kršćanskom glazbom, postala sam prilično prepoznatljiva unutar te zajednice. Nikada nisam željela da ih to određuje, stvara očekivanja ili ograničava u tome tko mogu postati“, objasnila je.
Najvažnije joj je bilo da svaki od njih dobije slobodu izgraditi vlastiti identitet.
„Željela sam da se osjećaju slobodnima biti kreativni, autentični, hrabri i potpuno svoji. Moja uloga majke nije bila prenijeti naslijeđe koje bi morali nositi, nego im dati slobodu da pronađu vlastiti put, pritom znajući i cijeneći priču iz koje dolaze“, poručila je.
Blais pjesmu „Hajde da ludujemo“ pamti iz sasvim osobne perspektive.
„‘Hajde da ludujemo’ prije svega je pjesma moje mame. Odrastao sam slušajući je mnogo prije nego što sam shvatio što znači cijeloj jednoj zemlji“, rekao je.
Tek kada je postao svjestan njezina emocionalnog značenja za Hrvate diljem svijeta, shvatio je da upravo ona može nositi osjećaj čežnje koji je tražio za svoj film.
„Kada sam u potpunosti shvatio koliko znači Hrvatima diljem svijeta, znao sam da je ključna za osjećaj čežnje koji sam želio prenijeti u filmu“, objasnio je.
Točan trenutak u kojem je shvatio razmjere majčine popularnosti dogodio se tijekom finala Svjetskog prvenstva 2018. godine. Tajči je tada sa sinovima bila na Trgu bana Jelačića, pokraj pozornice.
Kada su je glazbenici ugledali, pozvali su je da im se pridruži. Reakcija okupljenih potpuno je zatekla njezine sinove.
„Kad je bend počeo svirati, a ona izašla na pozornicu, masa od 100 tisuća Hrvata potpuno je poludjela. Pogledao sam svoju braću u potpunom čudu, nisam mogao vjerovati“, prisjetio se Blais.
Tajči dobro zna kako izgleda kada veliki uspjeh stigne vrlo rano. Još kao mlada postala je jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatske glazbene scene. Zato danas pažljivo promatra sinov put i nastoji mu prenijeti ono što je sama morala učiti kroz iskustvo.
Najvažnije joj je da njezina djeca nikada ne zaborave razlog zbog kojeg se bave kreativnim poslom.
„Nastojim ih naučiti da slava treba biti posljedica dobro obavljenog posla, a ne cilj sam po sebi. Uspjeh može donijeti prilike, ali i izazove“, rekla je.
Bez obzira na rezultate, želi da ostanu povezani sa svojim vrijednostima i ljudima koji ih doista vole.
„Ono što je najvažnije jest ostati vjeran tom ‘zašto’, nastaviti rasti i okružiti se ljudima kojima je iskreno stalo do njihove dobrobiti, a ne samo do njihova uspjeha“, poručila je.
Blaisu majčino iskustvo znači mnogo jer zna da ona razumije i ambiciju i prepreke koje prate kreativnu karijeru.
„Nevjerojatno je važno imati tako ambicioznu, marljivu majku i mentoricu. Naravno da mi puno znači i to što iz prve ruke razumije prepreke s kojima se susrećem“, rekao je.
Tajči ga savjetuje kada je potrebno, ali mu ne uskraćuje pravo na vlastite pogreške.
„Uvijek je tu za mene kada mi treba savjet, ali oduvijek nam je davala prostora i dopuštala da učimo kroz vlastita iskustva. Bez nje ne bih bio osoba kakva sam danas“, priznao je.
Industrija zabave u međuvremenu se potpuno promijenila. Tajči se probijala u vremenu kada je put prema publici bio mnogo uži i ovisio o nekolicini ljudi koji su mogli otvoriti ili zatvoriti vrata.
„Kad sam bila mlada, morala sam se boriti za priliku. Postojao je vrlo jasan put koji si morao slijediti ako si želio biti vidljiv, a postojali su i ljudi koji su donosili odluke i otvarali ili zatvarali vrata da biste mogli snimiti album, dobiti radijsko emitiranje ili medijsku pozornost“, prisjetila se.
Danas autori mogu stvarati i objavljivati bez istih posrednika. To donosi veliku slobodu, ali i novu vrstu pritiska.
„Svatko može stvarati, snimati, objavljivati i dijeliti svoj rad s bilo kojeg mjesta te izravno doprijeti do publike. Ta sloboda je nevjerojatna. Ali istodobno je prostor mnogo zasićeniji“, rekla je.
Količina sadržaja koja se svakodnevno pojavljuje čini borbu za pozornost težom nego prije.
„Svakog dana nastaje toliko sadržaja da je teže istaknuti se pa bih rekla da je stari sustav imao više prepreka, ali kada biste pronašli svoj put, možda je bilo više jasnoće. Danas su mogućnosti veće, ali je i konkurencija veća“, zaključila je.
Blais, s druge strane, ne osjeća poseban teret zbog toga što ga dio hrvatske publike prvo prepoznaje kao Tajčina sina.
„Rekao bih da mi je jedan od najvećih motiva za izgradnju vlastitog puta uspjeh moje mame i njezina želja da svoje priče ispriča široj publici“, rekao je.
Ne smatra da ga je ta etiketa odredila, ali mu ne smeta ako nekoga upravo obiteljska poveznica potakne da pogleda njegov film.
„Ne bih rekao da je to što sam ‘Tajčin sin’ imalo neki poseban utjecaj na mene. Ali ako ljudi odluče pogledati moje priče zbog toga, nemam ništa protiv“, dodao je.
Tajči je karijeru počela u Hrvatskoj, dok Blais profesionalne temelje zasad gradi u Americi. Ipak, ona ne vjeruje da snažan projekt danas mora nastati u velikom američkom središtu kako bi pronašao globalnu publiku.
„Priče su univerzalne i, uz današnju tehnologiju, manje je važno gdje živiš. Snažna priča može nastati bilo gdje i doprijeti do ljudi diljem svijeta“, smatra.
Ipak, mjesto na kojem se umjetnik nalazi može imati velik utjecaj na njegov razvoj, osobito zbog ljudi koji ga okružuju.
„Da, sjajno je imati pristup opremi i resursima potrebnima za prenošenje priče, ali još je važnije imati ljude i zajednicu koji te podržavaju, potiču, slave tvoju kreativnost i vjeruju u tvoju viziju“, rekla je.
Bez takve podrške ni najbolja tehnologija nije dovoljna.
„Bilo da si u Hrvatskoj, Americi ili bilo gdje drugdje na svijetu, imati kreativno okruženje koje njeguje tvoj talent je neprocjenjivo“, poručila je.
Hrvatske riječi koje se pojavljuju u Blaisovu filmu nisu rezultat odrastanja u velikoj hrvatskoj zajednici. Obitelj nije živjela u gradovima u kojima bi dječaci mogli redovito pohađati hrvatsku školu.
Njihov otac bio je Amerikanac i nije govorio hrvatski, dok je Tajčina karijera obitelj često vodila na putovanja i nastupe pred američkom publikom.
„Nisam ih mogla dovoditi u Hrvatsku na tri mjeseca svakoga ljeta, što bih jako voljela da sam mogla“, priznala je.
Hrvatska je zato u njihov dom ulazila kroz glazbu, obiteljske posjete i priče.
„Pjevala sam im hrvatske pjesme, moja nam je mama često dolazila u posjet i razgovarala s njima na hrvatskom, a s vremenom su razvili vlastitu ljubav i povezanost s Hrvatskom“, rekla je.
Kasnije, kada su okolnosti to dopustile, njezini sinovi počeli su mnogo ozbiljnije učiti jezik.
„Neizmjerno sam ponosna što ga uče i što toliko uživaju govoriti ga“, dodala je.
Tajči u posljednje vrijeme vrlo često dolazi u Hrvatsku. Ponekad ostane samo tjedan dana, a ponekad cijeli mjesec, da bi se ubrzo ponovno vratila.
Njezina stalna točka ostaje majčin dom u Zagrebu, kao i obitelj i prijatelji koji je poznaju mnogo prije svih velikih pozornica i životnih promjena.
„Imam nekoliko omiljenih mjesta kojima se uvijek rado vraćam, ali najviše mi nedostaju kada sam u Americi moja obitelj i prijatelji koji me poznaju još od djetinjstva“, rekla je.
Kada su svi zajedno, jedan od najvažnijih obiteljskih rituala odvija se za stolom. Tajči voli kuhati, ali joj nije cilj samo poslužiti hranu.
„Volim kuhati i stvarati doživljaj za stolom, a ne samo obrok. Dugo sjedimo zajedno, dijelimo priče i istinski se povezujemo“, opisala je.
Posebna tradicija njihove obitelji jest prisjećanje na trenutke koje su međusobno podijelili.
„Jedna od naših tradicija jest da dijelimo svoje omiljene uspomene jednih na druge, kao i iskustva koja su nam bila posebno važna. Ti razgovori podsjećaju nas na ljubav, radost i povezanost koje dijelimo kao obitelj“, rekla je.
U njihovoj kući, tvrdi, ne postoji jasna podjela na velikog emotivca i hladnog praktičara.
„Rekla bih da smo svi prilično dobro uravnoteženi. Praktični kada je potrebno, ali istodobno sposobni suočiti se s emocijama i razgovarati o njima“, objasnila je.
Kreativni putevi njezinih sinova nisu je iznenadili jer je stvaranje oduvijek bilo dio njihova obiteljskog života. Godinama su zajedno radili male osobne projekte, od pjesama i animacija za rođendane do božićnih čestitki i kreativnih darova.
Nedavno su zajedničkim snagama napravili interaktivni film „Through the Fig Tree“ za festival u New Yorku.
Blais je film režirao i u njemu glumio, Amadeus je skladao glazbu i napravio internetsku stranicu, Dante je osmislio dizajn, dok je Tajči preuzela ulogu naratorice.
„Ti trenuci kada stvaramo zajedno među najsretnijima su u mom životu“, priznala je.
Obitelj je prošla kroz teško razdoblje nakon smrti Matthewa Shanea Camerona 2017. godine. Tajči kaže da ih je održalo to što nitko nikome nije pokušavao propisati kako mora tugovati.
„Mislim da je najvažnije bilo to što smo jedni drugima dali prostor da tugujemo na svoj način, ali smo uvijek pronalazili put jedni prema drugima“, rekla je.
Veliku podršku pružila im je baka, čija je prisutnost donijela osjećaj sigurnosti u najtežim mjesecima.
Obitelj se držala jednostavnih rituala. Odlazili su u očev omiljeni restoran, zajedno gledali filmove, putovali u Hrvatsku i stvarali nove uspomene, a pritom nisu pokušavali izbrisati ono što su s njim dijelili.
„Ostali smo povezani uz jednostavne stvari poput odlazaka u tatin omiljeni restoran, zajedničkog gledanja filmova, putovanja u Hrvatsku i stvaranja novih uspomena, noseći pritom u srcima sve one trenutke koje smo dijelili s njim“, rekla je Tajči.
Blais je obiteljsko iskustvo opisao na sličan način.
„Mislim da nam je najviše pomoglo to što smo jedni drugima dopuštali da osjećamo ono što smo trebali osjećati, a da pritom nikada nismo izgubili povezanost koja nas je držala na okupu kao obitelj“, rekao je.
Utjecaj oba roditelja i danas prepoznaje u vlastitom radu.
„Gotovo svaki dan primjećujem da moja ljubav prema pripovijedanju dolazi od mame, a moja želja da priče ispričam na jedinstvene načine od tate“, objasnio je.
Od oboje je, kaže, naslijedio najvažniju stvar koja ga vodi kao autora.
„U konačnici, ljubav prema ljudskoj povezanosti naslijedio sam od oboje i zbog toga sam neizmjerno zahvalan, i kao osoba i kao autor“, dodao je.
Hrvatska se u njihovim razgovorima više ne pojavljuje samo kao mjesto posjeta i obiteljskih uspomena. Tajči otvoreno priznaje da ona i njezina tri sina sanjaju o vlastitom domu u zemlji iz koje potječe dio njihove priče.
„Da, nas četvero sanjamo da jednog dana imamo svoj dom u Hrvatskoj“, otkrila je.
Njezina dva starija sina zasad su pronašla svoje mjesto u New Yorku. Ondje imaju posao i zajednicu koja ih podržava, među kojom su i Hrvati. Blais još uvijek studira i tek treba vidjeti kamo će ga odvesti profesionalni put.
Obiteljska kuća u Nashvilleu i dalje im pruža stabilnost, dok majčin mali stan u Zagrebu za njih ima drukčiju, duboko osobnu vrijednost.
„Naš obiteljski dom je u Nashvilleu te nam pruža osjećaj stabilnosti i pripadnosti, kao i mali stan moje mame u Zagrebu koji će svima nama uvijek biti dom“, zaključila je Tajči.
