Budućnost Brune Petkovića ponovno je postala jedna od glavnih nogometnih tema. Nakon samo jedne sezone provedene u Kocaelisporu sve se glasnije govori o mogućem prekidu suradnje s turskim klubom, a među zainteresiranima se spominje ciparska Omonia, koja bi u svoje redove željela dovesti nekadašnjeg napadača Dinama.
Dok se oko njegove karijere redaju nagađanja, Bruno nikada nije skrivao da mu je obitelj najčvršći oslonac. Odrastao je uz oca Jakova, majku Ružu, rođenu Nižić, starijeg brata Mateja i sestru Ivu. Petkovići su djecu odgajali u vjeri, zajedništvu i međusobnom poštovanju, a upravo je otac imao važnu ulogu u Bruninom nogometnom razvoju.
Jakov nije bio roditelj koji će sina samo hvaliti. Upravo suprotno, Bruno ga je opisivao kao osobu čije bi savjete trebao češće poslušati, dok je njegov otac bez okolišanja priznavao da mu je najveći kritičar.
‘Ah, moj Bruno. Ja sam zapravo njegov najveći kritičar. Ukazujem mu. Nekad mu sugeriram i najčešće kažem: ‘Sine moj, znaš u čemu si najjači. Uzmi loptu, uđi u šesnaesterac, bit će pogodak ili jedanaesterac…’. Taj odnos je naš način izražavanja ljubavi’, rekao je Jakov.
Takve riječi ne dolaze od čovjeka kojemu je nogomet stran. Jakov Petković i sam je nekada igrao, a o svojim je danima na terenu govorio skromno i bez velike pompe.
‘Kažu da sam i ja bio dobar nogometaš’, otkrio je.
Ipak, kada govori o sinu, najviše ga ne impresioniraju potezi, golovi ni naslovnice. Posebno cijeni Brunin karakter, njegovu tvrdoglavost kada se suoči s problemima i način na koji ostaje odan ljudima s kojima radi.
‘On je borac, šuti i uvijek se nada boljemu. Nikada neće odustati niti se pokoriti nepravdi. Ja sam mu kao otac uvijek pokušavao pomoći najbolje što sam znao. No, na kraju je on sve sam proživljavao i počeo se već s 12 i pol godina boriti za sebe u velikom gradu, 500 kilometara od Metkovića. On nikada ne da pričati ništa protiv bilo kojeg suigrača ili trenera’, ispričao je.
Bruno je još kao dječak napustio sigurnost obiteljskog doma i vrlo rano morao naučiti sam donositi odluke. Odlazak u veliki grad, daleko od Metkovića, za njega nije bio samo početak nogometnog puta nego i nagli ulazak u svijet odraslih.
Kada se prisjetio djetinjstva, Petković je naglasio da su ljubav i pažnja roditelja bili važniji od svega što obitelj u tom trenutku nije mogla imati.
‘Bilo je prilično dobro moje djetinjstvo jer smo bili okruženi ljubavlju i pažnjom svojih roditelja, a kao dijete naravno da čovjek ne razumije financijsku situaciju koja u tim trenutcima nije bila idealna. No važno je da nismo ni u čemu oskudijevali, roditelji su nam pružali koliko su mogli, zato sam im zahvalan jer sam imao izvrsno djetinjstvo’, rekao je.
Posebno mjesto u njegovim riječima zauzima očeva ratna prošlost. Jakov Petković bio je hrvatski branitelj, kao i velik dio njihove rodbine, zbog čega Bruno prema njihovu doprinosu osjeća duboko poštovanje.
‘Moj otac je bio hrvatski branitelj, kao i većina moje rodbine, zato braniteljski doprinos iznimno cijenim. Naravno da se često i tu uopćava, a moja je majka najslikovitije to opisala riječima ‘da u svakom žitu ima kukolja’, pa možda su se neki provukli premda nisu imali vojnoga staža. No od toga ne treba praviti priču i prema pojedinom slučaju zaključivati o svemu. Skidam kapu pred hrvatskim braniteljima ili bolje rečeno ‘dižem kapu hrvatskim braniteljima’, jer i moj otac je bio hrvatski branitelj’, dodao je.
Obitelj je Brunu pratila kroz sve uspone, padove, ozljede i velike utakmice. Uz roditelje, brata i sestru, danas mu je najbliža podrška supruga Iva Šarić Petković, s kojom ima sina Adriana.
