Tog jutra u veterinarskoj klinici vladala je tjeskobna tišina. Čak je i osoblje razgovaralo samo šaptom.
Policajac Alex Woronow ušao je i pažljivo držao svog službenog psa. Njemački ovčar po imenu Rex težio je gotovo četrdeset kilograma, ali u tom trenutku nosio ga je kao da je malo štene.
U osam zajedničkih godina službe doživjeli su bezbroj intervencija. Rex je pronalazio nestale osobe u šumama, otkrivao zabranjene tvari u skladištima i nekoliko puta sudjelovao u opasnim uhićenjima.
No sada Rex gotovo nije mogao podići glavu. Disao je neregularno, ponekad su se njegove šape jedva primjetno trzale.
Doktorica Elena već je čekala kod metalnog pregleda. Pored nje stajao je ultrazvučni aparat. Dvojica policajaca stajala su šutke uz zid.
Nitko nije smio prvi progovoriti.
— Stavite ga ovdje, — rekla je doktorica tiho.
Alex je pažljivo položio Rexa na stol, ali mu je ruka ostala na njegovom vratu. Već je znao svaki pokret ovog psa – kako diše, kako reagira na mirise, kako napeto podiže uši kada osjeti opasnost.
Doktorica je neko vrijeme gledala rezultate pregleda, a zatim tiho rekla:
— Ponovili smo testove. Bubrezi gotovo da ne rade, u plućima se nakuplja tekućina. Tijelo je jako oslabljeno.
Alex je duboko uzdahnuo.
— Možda operacija? Ili novi lijekovi? Ima li ikakve šanse?
Doktorica je polako odmahnula glavom.
— Da postoji šansa, odmah bih je rekla. Trenutno samo produžujemo njegovo patnje. Najhumanija odluka je pustiti ga da mirno ode.
Te su riječi teške ležale u prostoriji.
Jutros je vodstvo već potpisalo odobrenje za eutanaziju, a i Alex je stavio svoj potpis.
Jedan po jedan, policajci su prilazili stolu i pažljivo pomilovali psa po krznu.
— Bio si najbolji partner, — rekao je jedan od njih tiho.
Alex se sagnuo do Rexova uha.
— Tu sam s tobom, prijatelju. Ne moraš više boraviti.
I iznenada se Rex pomaknuo.
S velikim naporom podigao je prednje šape i stavio ih oko ramenih njegovog vlasnika, kao da je htio biti što bliže njemu.
Alex je osjetio kako mu se grlo steže, a suze su mu navrle u oči.
— Sve je u redu… tu sam… — šaptao je.
Doktorica je već pripremila injekciju, ali iznenada je zastala.
Namrštila je čelo i polako se sagnula prema psu.
— Čekajte… — rekla je tiho.
Pažljivo je položila ruku na Rexov trbuh, a zatim ju pomakla na stranu, kao da traži nešto neobično.
Nakon trenutka naglo je podigla glavu.
U prostoriji su svi otupili.
Nastavak u prvom komentaru
Doktorica je još jednom pažljivo pomilovala Rexov trbuh, još je jače namrštila čelo i obratila se svojoj asistentici.
— Trenutak… uključite ponovno ultrazvuk.
Na ekranu se ponovno pojavila zrnasta slika. Doktorica ju je pažljivo promatrala nekoliko sekundi, a zatim se iznenada uspravila.
— Stop. To nije zatajenje organa.
Svi u prostoriji su se pogledali.
Doktorica je povećala sliku na monitoru i pokazala na mali tamni točak.
— Vidite li ovo? To nije upala. To je… strani objekt.
Brzo je promijenila način rada uređaja i ponovno pregledala sliku.
— Izgleda kao metalna strugotina. Vrlo mala, ali zaglavila se blizu važnih tkiva i polako truje tijelo. Zato analize pokazuju ovakav rezultat.
U prostoriji je zavladala tišina.
— Znači… — Alex je prekinuo.
Doktorica ga je sada gledala potpuno drugačijim pogledom.
Policajci uz zid su trebali trenutak da shvate što su čuli.
— Šansa… da ga spasimo? — pitao je jedan tiho.
Doktorica je klimnula glavom.
— Da. Ali moramo odmah djelovati.
Alex je čvršće privio Rexa uz sebe, a pas je i dalje držao šape na njegovim ramenima, kao da je osjetio što se upravo dogodilo.
— Jesi li čuo, prijatelju? — šapnuo je drhtavim glasom. — Izgleda da ipak nećeš otići.
