Svi u selu bili su sigurni da je seljanka Nadja nakon smrti svog muža pomalo izgubila razum.
Ljudi su je žalili. Gotovo pedeset godina živjela je sa svojim mužem pod istim krovom. Uvijek su bili zajedno. Zajedno su išli u kupovinu, zajedno sjedili na klupi ispred kuće, čak su radili jedan pored drugog u vrtu.
A onda je on umro.
Njezin sin je umro već prije mnogo godina. Unuci su živjeli u gradu i dolazili su sve rjeđe u posjet. Tako je seljanka Nadja nakon dugog vremena prvi put ostala potpuno sama.
Jednog dana susjedi su primijetili neobičan prizor.
Seljanka Nadja je izašla s lopatom u dvorište i počela kopati nasred imanja.
U početku nitko nije pridavao veliku pažnju tom ponašanju.
„Vjerojatno želi saditi krumpire“, rekli su susjedi.
U početku je bilo samo malo. Zatim je postajalo dublje. Na kraju toliko duboko da se u njemu moglo stajati.
Seljanka Nadja je u međuvremenu imala gotovo osamdeset godina. S godinama je postala slabija, tako da je nekoliko dana zaredom radila na ogromnoj rupi.
Ponekad su se susjedi noću budili zbog neobičnog zvuka. To je bila lopata koja je uvijek iznova udarala u vlažnu zemlju.
Jednog dana jedan susjed više nije mogao šutjeti preko ograde i upitao je:
„Seljanko Nadja, zašto kopate tako veliku rupu?“
Žena je obrisala čelo rukom i mirno odgovorila:
„Moj muž mi je prije smrti rekao da kopam točno na sredini dvorišta. Pa kopam.“
„Ali zašto?“
Seljanka Nadja je slegnula ramenima.
„Ako Bog želi, još ću to saznati.“
Nakon tog razgovora ljudi su bili potpuno uvjereni da je stara žena izgubila razum. Neki susjedi su čak pozvali policiju.
Policajci su došli još istog dana. I upravo tog dana seljanka Nadja je napokon naišla na ono što je toliko dugo tražila.
Lopata je odjednom udarila u nešto tvrdo. Začuo se tup, drven zvuk.
Zemlja je brzo uklonjena, i ispod nje se pojavio poklopac ogromne stare škrinje, koja je izgledala kao mali lijes.
Unutra su ležali ljudski ostaci. Na prsima je ležao stari medaljon, koji je seljanka Nadja odmah prepoznala. Bio je to njezin najmlađi sin.
Dječak za kojeg je cijelo selo već mnogo godina vjerovalo da je nestao. Davno se tinejdžer utopio u rijeci. Samo je otac znao istinu.
Bojao se to reći svojoj ženi. Umjesto toga svima je rekao da je sina izbacio iz kuće i da mu je zabranjen povratak.
Žena je godinama plakala, nadajući se da će se njezin sin jednog dana ipak vratiti. Tek neposredno prije svoje smrti muškarac je napokon priznao istinu.
Rekao je samo jednu rečenicu:
„Kopaj na sredini dvorišta. Tamo leži naš sin. Dopustite mu barem dostojanstven pokop.“
I sada, nakon svih tih godina, seljanka Nadja je napokon pronašla ono što je toliko dugo tražila.
