Medicinska sestra je već nekoliko noći zaredom čula čudne zvukove iz sobe broj 7. Bili su to krikovi. Ne glasni – više prigušeni, potisnuti, kao da se netko boji da ga netko čuje. Uvijek otprilike u isto vrijeme – predvečer, kada su hodnici postajali prazni i svjetlo slabije.
Stajala je s kantom usred hodnika i slušala. Bolnica je ionako bila jeziva, ali ovo jecanje rezalo je živce poput noža. Nije bilo uobičajeno stenjanje od boli.
Medicinska sestra je ovdje radila već dugo. Posao je bio težak, plaća mala, ali je izdržavala. Navikla se na mirise, noćne smjene i tuđu patnju. No soba broj sedam počela ju je sve više uznemiravati.
Tamo je ležala starija pacijentica – mirna, uredna, uvijek zahvalna za svaku pomoć. Slomljen kuk, mirovanje u krevetu. Rijetko se žalila, ali je sve češće gledala u pod i trzala se na iznenadne zvukove.
A onda se pojavio čudan posjetitelj.
Muškarac je dolazio navečer. Uvijek sam. Dobro odjeven, samouvjeren, govorio je mirno i pristojno. Predstavio se kao rođak.
Nakon njegovih posjeta starija pacijentica se mijenjala: oči su joj postajale crvene, usne su joj drhtale, ruke su joj postajale hladne. Jednom je medicinska sestra čak primijetila modricu na zapešću.
Pokušala je saznati više, ali pacijentica je odmah skrenula pogled i šaptala da je sve u redu.
„Nije tvoja stvar. Rođak znači da smije,“ rekli su.
Ali jecanje se uvijek vraćalo.
Jedne večeri medicinska sestra je čula korake pred sobom. Zatim prigušene glasove. On je govorio oštro, starija pacijentica je nešto mrmljala, kao da se opravdava. Tup udarac. Kratak krik.
Te noći medicinska sestra nije mogla spavati.
Sklopila je plan da sazna istinu. Ako nitko ne gleda – ona će vidjeti.
Sljedeći put je rano ušla u sobu. Svjetlo je bilo prigušeno, pacijentica je spavala. Medicinska sestra se spustila na pod i uvukla pod krevet. Prašina, hladan linoleum, zahrđale opruge iznad nje. Bilo joj je strašno nelagodno.
Koraci u hodniku. Vrata su zaškripala. On je ušao.
A onda se dogodilo nešto što joj je oduzelo dah.
Isprva je govorio mirno. Vrlo mirno. Objašnjavao je pacijentici da je kuća ionako „izgubljena“, da njemu samom ništa ne koristi, da mora potpisati papire. Rekao je da će, ako ne pristane dobrovoljno, „pomoći“.
Pacijentica je plakala, molila da je ostavi na miru. Rekla je da ništa neće potpisati.
Tada mu se glas promijenio.
Nagnuo se nad krevet i počeo prijetiti. Rekao je da mora uzimati svoje lijekove, da zna kako to učiniti tako da liječnici ništa ne primijete, i ako bude tvrdoglava, bit će joj gore. Mnogo gore.
Medicinska sestra je zadržala dah.
Vidjela je kako je izvadio špricu. Nije bolnička terapija. Druga, tamna, bez oznaka. Dao joj je injekciju, unatoč otporu pacijentice. Starija žena je vrisnula, njezina ruka je nemoćno pala na plahtu.
Iskočila je iz skrovišta, viknula, otvorila vrata. Nastala je buka, sestre i dežurni liječnik su dotrčali. Muškarac je zadržan na mjestu. Šprica je zaplijenjena. U njegovoj torbi pronađeni su dokumenti – već pripremljeni, s mjestima za potpis.
Kasnije se pokazalo da injekcije nisu sadržavale lijekove. Upravo zbog toga stanje starije pacijentice se dramatično pogoršalo.
