Dok ga publika poznaje sa scene i televizijskih ekrana, Dušan Bućan svoj pravi mir pronašao je na mjestu koje s glamurom glumačkog života nema gotovo nikakve veze. Hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac te voditelj, koji slavi 50. rođendan, već dugo gradi život daleko od gradske gužve.
Kao stalni član ansambla Drame zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta ostvario je brojne uloge, ali izvan posla sve ga je snažnije privlačila priroda.
Na kraju je zagrebački stan od približno četrdeset četvornih metara zamijenio Golinjom, malim selom nedaleko od Vrginmosta na Kordunu. Ondje je na obiteljskoj djedovini pronašao ono što mu gradski život više nije mogao pružiti.
Takva odluka nije nastala preko noći. Velik utjecaj na njega imala su putovanja i iskustva iz različitih dijelova svijeta, a posebno boravak na Aljaski.
Više od mjesec dana proveo je na otoku Kodiaku, području na kojem je omjer medvjeda i ljudi jedan prema jedan. Susret s medvjedom visokim oko dva i pol metra snažno mu se urezao u pamćenje. Tamo je osjetio koliko se čovjekova pozicija mijenja kada ostane sam pred pravom divljinom.
Po povratku u Zagreb grad mu je sve teže odgovarao. Smeta mu je paradoks života u kojem tisuće ljudi mogu živjeti jedni pokraj drugih, a ipak osjećati usamljenost. U kordunskoj šumi imao je potpuno suprotan osjećaj — oko njega možda nema mnogo ljudi, ali život je posvuda.
Još jedan veliki razlog za preseljenje bio je njegov konj Samson. Bućan konje voli od djetinjstva, ali dok je živio u Zagrebu, on i Samson bili su na različitim adresama. Smještaj konja bio je skup, a vremena koje su mogli provesti zajedno premalo.
Zato je obiteljsku vikendicu pretvorio u pravi dom.
Sa Samsonom je prošao brojne avanture. Njihova priča završila je vrlo bolno kada je konj teško obolio, a Bućan mu je osobno morao dati smrtonosnu injekciju. Na imanju danas živi Samsonova kći Zoe, koja je naslijedila njegove kvalitete i temperament.
No Zoe nije sama. Tu je još jedan konj, Zeka, zatim četiri psa, brojne mačke — i jedna stanovnica kakvu gotovo nitko ne očekuje vidjeti kao kućnog ljubimca.
Dušan je tijekom prvog proljetnog zatvaranja u šumi pronašao sasvim malu divlju svinju kojoj je još bila pričvršćena pupčana vrpca. Othranio ju je na dudu i dao joj ime Korona.
Pokušao ju je poslije vratiti u prirodu, ali krdo je nije prihvatilo. Korona je zato ostala na njegovu imanju, gdje je postala dio neobične životinjske obitelji. Bućan posebno ističe njezinu inteligenciju i čistoću.
Ni njegovi životni pothvati nisu završili preseljenjem. S prijateljem je na konjima prošao put uz Savu i Dunav sve do Crnog mora, prevalivši više od tisuću kilometara. Iz te avanture nastao je i putopisni dokumentarac.
A na Kordunu se dogodila i velika privatna promjena.
Bućan je ljubav pronašao s bivšom manekenkom Sarom Hdaghom. Njihovo poznanstvo započelo je preko društvenih mreža, a vrijeme koje su zajedno proveli u izolaciji na imanju dodatno ih je povezalo.
Sara se brzo prilagodila životu koji je daleko od klasične slike svijeta manekenstva — prirodi, životinjama, blatu i tišini.
Par se vjenčao daleko od velike pozornosti javnosti, a potom su postali roditelji djevojčice. Bućan je otvoreno govorio koliko mu je očinstvo promijenilo svakodnevicu i donijelo posebnu vrstu radosti.
Tako danas njegov život funkcionira između dva gotovo suprotna svijeta. S jedne strane tu su kazališne probe, kamera i reflektori. S druge ga čekaju Kordun, obitelj, konji, psi, mačke i Korona — divlja svinja koja je slučajno ušla u njegov život i više nikada nije otišla.
