Nisam putovala iz dobrih razloga. Nakon razvoda morala sam prodati svoj stan i požuriti kod sestre kako bih barem privremeno stala na noge. Jedan kofer, gotovo bez novca i glava puna kaosa. Čak sam uzela najjeftiniju kartu, za otvoreni ležaj, samo da pobjegnem i da više ne moram gledati poznate ulice.
Kada sam ušla u vagon, odmah sam je primijetila.
Starija žena, oko sedamdeset i pet godina. Staromodno vezana marama, topli pleteni kardigan, tamna suknja. I ova mrežasta torba u njezinim rukama – stara, praktična, poput onih iz devedesetih. Sjedila je uz prozor i držala torbu tako čvrsto, kao da će je netko pokušati oteti.
Pozdravila sam je. Kimnula je, ali njen pogled bio je sumnjičav. Kao da sam već imala nešto loše na umu.
Vlak je krenuo. Pokušala sam se opustiti s mobitelom, ali sam stalno osjećala da me promatra iz kuta oka. Svaki put kad bih se pomaknula, prsti su joj još čvršće stiskali ručku torbe.
Nakon nekoliko sati više nisam mogla izdržati.
„Ne brinite, ništa ne diram“, rekla sam i pokušala se nasmiješiti.
Iznenada je podigla pogled.
Njene riječi zvučale su kao optužba.
Povrijedila sam se. I šutjela.
Starica je cijelo putovanje sjedila u istoj poziciji, nije jela, nije spavala, nije obraćala pažnju na nikoga. Bilo je to više nego čudno.
Kasno navečer vlak je naglo poskočio zbog skretnice. Mrežasta torba skliznula je iz njenih ruku i pala na tlo. Nešto teško iskočilo je iz nje i udarilo tupim zvukom.
Instinktivno sam se nagnula naprijed kako bih pomogla podići – i ukočila se kad sam vidjela što se nalazilo u torbi 😨😱
Iz torbe su skliznuli snopovi novčanica, vezani bankovnim trakama. Nekoliko debelih hrpica. Za nekoga tko putuje u običnom ležaju s starom torbom za kupovinu, to je izgledalo… potpuno nerealno.
Pogledala sam je. Postala je blijeda.
U vagonu je bilo bučno, ali mi se činilo kao da je sve odjednom utihnulo.
„Kuda?“, upitala sam.
Dugo je šutjela, a onda je rekla:
„U bolnicu. K mom unuku. Ako sutra ne platimo operaciju, neće ga primiti.“
Pogledala sam novac i nisam shvatila zašto putuje sama. Zašto bez pratnje. Zašto s tolikim iznosom – u običnom vlaku.
„A što ako netko sazna?“ upitala sam tiho.
Pogledala me izravno u oči.
I u tom trenutku shvatila sam zašto me cijeli dan sumnjičavo gledala. Nije se bojala mene – bojala se da će izgubiti jedinu šansu da spasi dijete.
Te noći gotovo nisam spavala. A ujutro, kada je vlak stigao, izašla sam s njom i ispratila je do izlaza. Tek kada je ušla u taksi, odjednom mi je postalo jasno: Na mom bi mjestu mogao biti i vrlo loš čovjek.
I pri toj pomisli postalo mi je zaista jezivo.
