Mraz je bio toliko jak da je zrak kao da je zvonio. U takvim noćima tišina nije samo tišina — ona pritišće na uši i ne dopušta čovjeku da spava. Stara žena probudila se od tog čudnog zvuka i odmah je znala: nešto nije u redu. Pas na vratima nije lajao, nije zavijao, nego je stajao kao okamenjen. Krzno na njegovom vratu bilo je nakostriješeno, rep je visio dolje, a pogled mu je bio usmjeren u jednu jedinu točku.
Pažljivo je dlanom obrisala mali zamagljeni dio na prozoru i pogledala van. Na snijegu, pod blijedim mjesečevim svjetlom, stajale su tamne siluete. Devet vukova. Veliki, nepomični. Njihove oči sjajile su poput žutih plamenova. Nisu trčali okolo, nisu režali i nisu napadali kuću. Samo su stajali i promatrali.
Stara žena već je mnogo godina živjela u ovom zabačenom području. Doživjela je snježne oluje koje su lomile stabla, i čak je vidjela medvjede koji su se približavali šupi. No ovako nešto nikada nije doživjela. Vukovi nisu odlazili. Ujutro su još uvijek stajali tamo. Danju su ostajali odmah uz kolibu. Noću su dolazili čak bliže vratima.
Nije se usudila ni izaći van po drva. Bojala se, ne samo hladnoće koja je pekla pluća, nego i tih tihih, nepomičnih očiju. Činilo joj se kao da bi bio dovoljan jedan jedini korak, i životinje bi se bacile na nju. Zaključala je kapke na prozorima, poduprla vrata, gotovo više nije spavala. Jela je malo i osluškivala svaki, pa i najmanji zvuk.
Ali vukovi nisu napali. Nisu pokušavali razbiti prozore, nisu grebali kandžama po vratima i nisu zavijali pred kolibom. Samo su stajali mirno, strpljivo, bez hrane, bez vode. Tri dana.
Četvrtog dana pas to više nije mogao izdržati. Otvorio je vrata, pojurio u dvorište i potrčao naprijed kako bi obranio svoju vlasnicu. U istom trenutku bio je oboren na tlo. Sve se dogodilo u jednoj jedinoj sekundi. Snijeg se zavrtio u zrak, i čulo se tupo režanje.
U tom trenutku strah stare žene pretvorio se u bijes. Otvorila je vrata i istrčala u dvorište. I upravo u tom trenutku dogodilo se nešto strašno i neshvatljivo.
Stara žena posegnula je za gorućim komadom drveta iz peći i pojurila na verandu. Zatim je uzela staru pušku koja je nekada pripadala njezinu mužu i ispalila hitac u zrak. Prasak je odjeknuo kroz tajgu.
Nisu se ni pomaknuli. Vođa ju je gledao jednako mirno i izravno kao i prije. I tek u tom trenutku primijetila je nešto što joj je prije promaklo.
Ispod njihovog krzna rebra su se previše jasno ocrtavala. Bokovi su bili uvučeni. Njihovi pokreti djelovali su sporo i iscrpljeno. U njihovim pogledima nije bilo bijesa — samo umor.
Napravila je korak u stranu i primijetila u grmlju male sjene. Nekoliko vučjih štenaca, zbijenih jedno uz drugo. Jedva su se mogli držati na nogama.
U tom trenutku strah je nestao iz njezina srca. Odjednom je shvatila da to nije bila opsada, nego čisti očaj. Mraz, glad i mnogo dana bez plijena. Njezina kuća bila je za njih posljednja nada.
Stara žena polako je spustila pušku. Zatim se okrenula i vratila u kuću. Dugo je stajala pred hladnjakom, naposljetku ga otvorila i uzela sve što je još bilo unutra: meso, slaninu, ostatke juhe. Čak i posljednji komad koji je zapravo čuvala za cijeli tjedan.
Iznijela je hranu van i bacila je na snijeg.
Vukovi se nisu odmah bacili na nju. Gledali su, kao da jedva mogu povjerovati. Zatim je jedan napravio korak naprijed. Nakon toga drugi. Nekoliko minuta kasnije u dvorištu se čulo samo krckanje smrznute hrane.
Kada je sve bilo pojedeno, vukovi su se okrenuli i nestali u šumi. Vučji štenci slijedili su ih. Na snijegu su ostali samo njihovi tragovi.
Nakon toga se nikada više nisu vratili.
