Onog dana kada se odjednom preko prašnjave seoske ceste začuo poznati, davno zaboravljeni zvuk starog motocikla, svi su bili šokirani. Ljudi su provirivali kroz kapije, neki su zastajali kod bunara, a čak je i stara Nina odložila kantu kad je prepoznala klepetavi motor.
Bio je to stari Stepan.
Već je imao sedamdeset godina. Nakon smrti svoje žene gotovo ni s kim više nije razgovarao, godinama je nosio isti stari kaput i odgađao čak i najjednostavnije stvari. Krov njegove kuće svako proljeće je prokišnjavao, ograda je bila nakrivljena, a vrt zarastao.
Ali toga dana nije sve iznenadilo to što je Stepan odjednom opet vozio svoj stari motocikl.
Iza njega je sjedila žena.
Imala je oko trideset godina, nosila plavu haljinu s tratinčicama i držala se za starca kao da je to sasvim normalno. Motocikl je vozio polako, ponekad je motor zastajkivao, ponekad su ga morali gurati nogama jer motor očito više nije htio raditi.
Kad su se zaustavili pred Stepanovim dvorištem, već se mala skupina ljudi okupila uz susjedske ograde.
— Bože moj, poludio je… — šapnula je stara Nina.
No Stepan, kao da ništa ne primjećuje, skinuo je kacigu, pomogao ženi da siđe s motocikla i potpuno mirno rekao:
— Ovo je Lena. Moja supruga.
Na nekoliko sekundi na cijeloj ulici zavladala je takva tišina da ni kokoši nisu kokodakale. Zatim je počelo šaputanje.
Neki su se smijali, neki su odmahovali glavom, drugi su otvoreno govorili da je starac nakon smrti svoje žene izgubio razum.
— Pa ona je četrdeset godina mlađa od njega!
— Vjerojatno zbog njegovog novca.
— Vidjet ćemo koliko će ovdje ostati.
Lena je sve čula, ali se samo mirno smiješila i pozdravljala svakoga, kao da se ništa neobično nije dogodilo.
No nakon nekoliko dana cijelo selo ponovno je bilo šokirano kada su vidjeli što se događa u kući starca i što njegova nova supruga radi 😨😢
Ujutro je već dimnjak dimio, iz prozora se širio miris svježe pečenog kruha, a u dvorištu je netko vješao svježe oprano rublje.
Bila je to Lena.
Nije sjedila ni minute besposleno. Najprije je oprala prozore koji deset godina nisu bili oprani, zatim je raščistila staru šupu, potom je iz ostave iznijela polovicu nepotrebnog krša.
Ali najnevjerojatnije se dogodilo petog dana.
Lena je izašla u dvorište, pogledala krov i rekla Stepanu:
— Ovako se ne može živjeti. Kad pada kiša, u tvojoj kući je gotovo kao vani.
— Htio sam već odavno… — promrmljao je starac.
I još istog dana cijelo selo vidjelo je nevjerojatnu scenu.
Stepan je stajao na krovu. Taj isti Stepan koji je godinama hodao pogrbljen i govorio da nema snage ni za što. Mijenjao je daske, pričvršćivao željezo, psovao čavle i… pritom se smijao.
Dolje je stajala Lena i dodavala mu alat.
Tjedan dana kasnije u dvorištu je stajala nova ograda. Nakon dva tjedna vrt je bio preoran i zasađen. U kući je mirisalo na kolače, a navečer su susjedi dolazili za Stepanov stol jer je Lena znala razgovarati tako da su ljudi nehotice ostajali duže.
Jedne večeri stara Nina tiho je rekla Kolji:
— Znaš… isprva sam mislila da je naš susjed poludio.
— A sada?
— Sada mislim… ona mu je jednostavno vratila život.
U tom trenutku cijelo selo shvatilo je nešto što nitko nije očekivao.
Stari Stepan, kojeg su svi smatrali usamljenim i gotovo slomljenim, odjednom je bio najsretniji čovjek u cijeloj ulici.
