Prije 90 godina, 3. kolovoza 1936., u Šibeniku je rođen Vice Vukov, jedan od najznačajnijih i najnagrađivanijih hrvatskih pjevača. Njegov život obilježili su veliki festivalski trijumfi, stotine snimljenih pjesama, politički progoni i spektakularan povratak na pozornicu, ali i nesreća od čijih se posljedica nikada nije oporavio.
Kobni trenutak dogodio se 17. studenog 2005. godine u zgradi Hrvatskog sabora. Vukov se spotaknuo na stepenicama, pao i teško ozlijedio glavu. Hitno je prevezen u bolnicu i operiran, no nakon zahvata ostao je u komi.
Liječnici su tijekom 2007. ustanovili da povremeno dolazi svijesti. Njegovo stanje tada je opisivano kao stabilno, ali većeg pomaka nije bilo. Nakon višegodišnje borbe s posljedicama ozljede, gotovo tri godine poslije nesreće, preminuo je 24. rujna 2008. u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu. Imao je 73 godine.
Iza njega su ostali supruga Diana, s kojom je bio u braku od 1961., te njihovo dvoje djece, Emil i Ivana. Vice je odrastao u peteročlanoj obitelji roditelja Amelije i Stjepana Vukova, a njegov glazbeni talent počeo se pokazivati još u školskim danima.
Pred publikom je prvi put zapjevao kao gimnazijalac 1953. godine. U opereti ‘Ševa’ povjerena mu je uloga Janka, druge glavne muške uloge, a taj je nastup označio početak karijere koja će ga odvesti na najveće domaće i međunarodne pozornice.
Tijekom šezdesetih pripadao je samom vrhu jugoslavenske glazbene scene. Zlatni vijenac tjednika Studio, priznanje namijenjeno najpopularnijem licu televizijskih ekrana u Jugoslaviji, osvojio je 1968., 1970. i 1971. godine.
Prve nagrade nizale su se i na najvažnijim festivalima. U Splitu je slavio 1965., 1966., 1967., 1968. i 1970., dok je na Krapinskom festivalu pobjeđivao 1967., 1968., 1969. i 1970. godine. Prvo mjesto osvojio je i na Putujućem festivalu ‘Pjesma ljeta’ 1968., na Zagrebačkom festivalu 1961., 1969. i 1970. te na Zlatnim žicama Slavonije 1969. i 1970. godine.
Jugoslaviju je dvaput predstavljao na Eurosongu. U Londonu je 1963. izveo pjesmu ‘Brodovi’, dok je dvije godine poslije u Napulju nastupio s pjesmom ‘Čežnja’.
Njegov glas čuo se u gotovo svim gradovima tadašnje Jugoslavije, ali i daleko izvan njezinih granica. Koncertirao je u SAD-u, Kanadi, Brazilu, SSSR-u, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Japanu, Novom Zelandu i Australiji. U bogatoj karijeri snimio je više od 400 skladbi.
Ipak, jedna rečenica izgovorena 1967. na Krapinskom festivalu imala je posljedice koje će mu obilježiti velik dio života. Nakon izvedbe pobjedničke pjesme ‘Vužgi’, na dodjeli je rekao da mu je ‘bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju’. Nakon toga vlasti su ga počele promatrati kao politički sumnjivu osobu.
Pritisak se pojačao 1970. godine. Njegove pjesme prvo su uklonjene iz programa Radija Sarajevo, a zatim i s drugih radijskih postaja u Bosni i Hercegovini. U toj republici više nije smio nastupati, pozivi na festivale postajali su sve rjeđi, televizijska gostovanja bila su mu zabranjena, dok već snimljene emisije nisu prikazivane.
U novinama su ga otvoreno označavali nepoželjnim pjevačem, a njegovi su se koncerti i uspjesi prešućivali. Postao je jedno od prepoznatljivih lica Hrvatskog proljeća i masovnog pokreta te član uredničkog vijeća Hrvatskog tjednika.
Kad je 1972. započeo veliki val uhićenja sudionika Hrvatskog proljeća, milicija mu je pretražila stan. Vukov se u tom trenutku nalazio na australskoj turneji. Nakon što ga je supruga upozorila na ono što se događa, odlučio se ne vraćati u Jugoslaviju jer je strahovao od progona. Umjesto kući, otišao je u Pariz, dok su njegove ploče odmah uklonjene iz prodavaonica.
Vrijeme u Francuskoj iskoristio je i za obrazovanje. Na Institutu za visoke međunarodne studije, koji je djelovao u sklopu Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti, stekao je diplomu.
Kad su se političke prilike donekle smirile, 1976. godine vratio se u Zagreb. Povratak, međutim, nije značio i kraj problema. Posao je pronalazio vrlo teško, a tek dvije godine poslije zaposlio se u Nakladnom zavodu Matice hrvatske.
Gotovo dva desetljeća bio je udaljen od pozornice. Nastupi i putovanja ostali su mu onemogućeni sve do 1989. godine. Tada je objavljen album s novim pjesmama, ali njegovo ime nije bilo navedeno na omotu. Unatoč tome, bilo je jasno da se Vice Vukov napokon vraća glazbi.
Pravi trijumf uslijedio je 1990. godine. U Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održao je čak 14 uzastopnih rasprodanih koncerata. Rekord koji je tada postavio do danas nije nadmašen.
Nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske početkom devedesetih bio je blizak s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Njihovi su se putevi ubrzo razdvojili zbog različitih političkih pogleda, nakon čega se Vukov priključio Hrvatskoj narodnoj stranci.
Dana 5. siječnja 2001. imenovan je veleposlanikom Republike Hrvatske u Švicarskoj. Na parlamentarnim izborima 2003. godine u Hrvatski sabor ušao je kao nezavisni zastupnik na listi SDP-a.
Samo dvije godine poslije, upravo u saborskoj zgradi, dogodio se pad koji je prekinuo još jedno važno poglavlje njegova života. Vice Vukov iza sebe je ostavio glazbenu ostavštinu, impresivne rekorde i životnu priču u kojoj su se slava, zabrane, povratak i osobna drama neprestano isprepletali.
