Nakon što se oprostila od svog umirućeg muža, Anna je napustila bolnicu i nije ni primijetila kako su joj suze tekle niz obraze. Hodala je polako, kao da joj noge više ne žele slušati, i na kraju je stala uz zid zgrade kako bi ponovno došla do daha.
Još prije pola godine Mark je bio snažan, samouvjeren muškarac. Smijao se, kovao planove, obećavao da ih čeka dug život. Anna mu je bez sumnje vjerovala. Uvijek je bio tu, štitio je, uvijek je znao što treba reći.
A sada je ležao na intenzivnoj njezi. Bijela soba, hladno svjetlo, cijevi, kablovi, strojevi koji su disali umjesto njega.
— Sve će biti dobro, — šapnuo je Mark dok joj je stiskao ruku. — Uspjet ćemo.
Anna je kimnula, iako je znala: to nije istina. Liječnici su to jasno rekli. Bolest je napredovala prebrzo. Donor se nije pronašao. Ostalo je jedva još vremena.
Izašla je van. Bio je rani početak zime. Ljudi su žurili svojim putem. Svijet se nastavljao okretati – kao da se ništa nije dogodilo.
Anna je sjela na klupu ispred bolničke zgrade i zakopala lice u ruke. Suze su tekle same od sebe. Nije ih ni pokušavala zadržati.
Nakon nekoliko minuta bilo je malo lakše. Duboko je udahnula i upravo je htjela ustati, kada je iza zida čula glasove.
Kada je Anna shvatila o čemu govore, obuzeo ju je čisti užas. Nastavak u prvom komentaru
— Njegova žena ionako ne dolazi u obzir kao donor, — rekla je jedna umorno.
— Da, vrijednosti su loše. Stvarno šteta… A drugih opcija u suštini nema.
Anna je zadrhtala. Srce joj je počelo brže kucati.
— Zar to ne znaš? — nastavila je druga prigušenim glasom. — Jučer je ovdje bila njegova ljubavnica. Dala se testirati.
— Ozbiljno?
— Apsolutno. Podudara se u svim točkama. I njezini bubrezi su potpuno zdravi.
— Zašto se onda operacija ne radi? — upitala je prva.
— Pacijent je odbio. Rekao je da bi radije umro nego da njegova žena sazna za ljubavnicu.
Na trenutak je zavladala tišina.
— A anonimna donacija? — dodala je jedna nesigurno.
— Tko zna… On ostaje tvrdoglav. A sve ostalo više nije naša stvar.
— Jadna žena…
Glasovi su se udaljili, a Anna je ostala stajati, ne osjećajući noge. Svijet oko nje kao da je stao. Samo joj je srce tupo lupalo u prsima.
Anna je pogledala prema vratima intenzivne njege i nije znala što osjeća jače – bol zbog toga što ju je muž prevario i lagao, ili nadu da ga se možda ipak može spasiti.
