Sa 71 godinom i desetljećima provedenima na pozornici, Jasna Zlokić i dalje pronalazi razloge za nove izazove. Obitelj joj je cijeli život bila oslonac, no od jedne stvari nikada nije odustala – glazbe.
Još kao djevojčica u Veloj Luci znala je privući pažnju prolaznika. Pjevala bi kraj prozora, a ljudi bi zastajali kako bi je poslušali. Desetljeća kasnije, Jasna Zlokić postala je jedno od najprepoznatljivijih imena dalmatinske glazbene scene, no ljubav prema pjesmi koju je imala od najranijih dana nikada nije nestala.
Danas je 71-godišnja pjevačica supruga već gotovo pola stoljeća, majka i baka dviju unučica. Iza nje je karijera ispunjena velikim pjesmama, suradnjama i priznanjima, a posljednjih dana ponovno je privukla pažnju suradnjom s mladim Jakovom Jozinovićem. Zajedno su snimili duet ‘Ljudi poput nas’, pjesmu koja je Jasnu posebno dirnula svojom porukom.
Povodom njihove suradnje, ali i tradicionalnog nastupa koji je očekuje 10. listopada u zagrebačkoj Tvornici kulture, Jasna je govorila o glazbi, mladim izvođačima, obitelji, ljubavi, promjenama kroz godine i vrijednostima za koje smatra da ih današnjem svijetu sve više nedostaje.
S Jakovom ju je spojila pjesma
Ideja da upravo Jasna i Jakov zajedno otpjevaju novu pjesmu nije nastala slučajno. Autori su u njima prepoznali spoj koji bi mogao funkcionirati, a Jasna se potrudila da Jakov najprije čuje pjesmu i odluči sviđa li mu se.
Nakon što su se našli na kavi i poslušali je zajedno, Jakov je prihvatio prijedlog. Jasna smatra da je riječ o rijetkom primjeru pjesme koja u današnje vrijeme donosi nešto više od same melodije.
‘Ljudi poput nas’ nose poruku koja joj je važna
Za Jasnu su ljudi iz naslova pjesme oni koji još uvijek čuvaju ljudskost, dobrotu i empatiju. Smatra da upravo takvih vrijednosti u društvu danas nedostaje.
Prema njezinu mišljenju, pjesma poziva ljude da se ponovno okrenu jedni prema drugima, umjesto da samo prolaze jedni pokraj drugih. Želi da se ponovno probude ljubav, dobrota i potreba za povezivanjem.
Svjesna je da nije lako promijeniti svijet, ali vjeruje da se uz trud i dobru volju može napraviti korak prema onome čemu čovjek teži. Posebno cijeni ljude koji potiču druge da zastanu, pogledaju oko sebe i priznaju da stvarnost nije uvijek lijepa.
Osjeća da se svijet tijekom godina otuđio i da čovjek postupno gubi neke vrijednosti koje životu daju smisao. Upravo zato joj je ova pjesma važna – govori o ljubavi, dobroti, ljudima i potrebi da ponovno pronađemo jedni druge.
Na pozornicu je vratila i humanost
Jasna je 29. kolovoza nastupila na humanitarnom koncertu na splitskim Prokurativama, gdje se prikupljala pomoć za Omiš nakon katastrofalnog požara koji je pogodio taj grad.
U humanitarnoj akciji sudjelovali su i Goran Ivanišević, Tonči Huljić, Madre Badessa i Jasna Zlokić.
Za nju su požari u Dalmaciji, nažalost, postali gotovo uobičajeni tijekom ljeta, ali naglašava da se na njih nikako ne smije gledati kao na nešto normalno. Ovoga ljeta gorjelo je na brojnim područjima, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim dijelovima svijeta.
Smatra da su za takvo stanje dijelom odgovorni sve toplija ljeta i klimatske promjene, ali upozorava i na ljudsku nebrigu prema šumama, okolišu i prirodi. Prema njezinim riječima, premalo se vodi računa o onome što nam je dano, a posljedice takvog odnosa postaju sve vidljivije.
Ne želi nagađati što stoji iza pojedinih požara, ali smatra da je jasno da u nekim slučajevima postoji i ljudska namjera. Ono što se dogodilo Omišu vidi kao ozbiljno upozorenje koje se više ne smije zanemariti.
U toj tragediji dvije osobe izgubile su život, dok se još ljudi borilo za život. Brojni su stanovnici u samo jednom trenutku ostali bez svojih domova. Jasna posebno ističe koliko je teško zamisliti osjećaj čovjeka koji se vraća na mjesto gdje mu je nekada bio dom, a ondje pronalazi samo zgarište.
Ako se takvim ljudima može pomoći makar malim gestom i pokazati im da nisu sami, smatra da to treba učiniti. U takvim trenucima, kaže, najvažnije je biti čovjek.
Sjeća se vremena kada su požari bili rjeđi
I njezina Korčula ovog je ljeta bila pogođena požarima. Prisjetila se kako je to izgledalo dok je bila dijete i kaže da su takve situacije tada bile puno rjeđe.
Jasna smatra da su ljudi nekada imali drukčiji odnos prema prirodi. Više su je poštovali i živjeli s njom, a kada bi došlo do požara, pazilo se da se vatra ne proširi.
Danas, smatra, postoji velika nebriga. Šume se ne čiste dovoljno, okoliš se ne održava i premalo se vodi računa o prirodi. Uz to, sve izraženije klimatske promjene dodatno pogoršavaju situaciju.
Zbog svega toga smatra da se prema problemu mora pristupiti puno ozbiljnije.
Publika je i dalje vraća na pozornicu
Unatoč desetljećima karijere, Jasna još uvijek osjeća snažnu potrebu nastupati. Najviše je pokreću ljudi i želja da s njima podijeli ono što nosi u svojim pjesmama.
Vjeruje da njezine pjesme imaju poruku, ljubav i vrijednost. Posebno ističe činjenicu da su mnoge tekstove pisali pjesnici koji su doista živjeli i osjećali ono o čemu su pisali.
Takve su pjesme, smatra, svojevrsni dar koji izvođači svojim glasom prenose publici. Upravo zato vjeruje da ljudima i danas nedostaje glazba koja ih nakon koncerta ne ostavlja praznima, nego u njima nešto pokrene.
Kaže da upravo zbog reakcija publike shvaća koliko ljudi još uvijek žele slušati pjesme iz kojih mogu nešto uzeti, nešto osjetiti i možda naučiti.
Mlade je iznenadila pjesmom Torcide
Jedan od dokaza da njezina glazba nije ostala vezana samo uz generacije koje su je slušale u vrijeme kada je nastajala jest i činjenica da su je prihvatili brojni mladi.
Pjesma ‘Ja sam ti jedini drug’, nastala 1987. godine, postala je neformalna navijačka himna Torcide. Jasna priznaje da joj je to velika čast i zadovoljstvo.
Dalmatinka je i sama odrastala uz Hajduk, koji je bio dio njezina djetinjstva, pa joj posebno znači što su upravo mladi u toj pjesmi pronašli nešto što im je važno danas.
Naglašava da zasluge za pjesmu ne pripadaju samo njoj. Glazbu je napisao Rajko Dujmić, a tekst Stevo Cvikić. Društvene mreže dodatno su pomogle da mlađe generacije otkriju i druge njezine pjesme, što joj je, kaže, posebno drago.
Ne boji se poteza koje nitko ne očekuje
Jakov Jozinović nije prvi mladi izvođač s kojim je Jasna napravila nešto neočekivano. Već je nastupala s Neredom, i to kao predgrupa na koncertu 50 Centa.
Sama sebe opisuje kao nepredvidivu jer voli napraviti nešto što će ljude iznenaditi. Upravo je nastup uz 50 Centa bio jedan od takvih trenutaka.
Priznaje da se njezina glazba i njegova nisu nalazile u istom krugu publike, ali je poziv organizatora, odnosno Nereda, prihvatila kao izazov. Na kraju je doživjela velik uspjeh.
Posebno joj je ostalo u sjećanju kako su je mladi prihvatili i koliko su glasno pozdravili njezin dolazak. Za nju je to bio dokaz da može doprijeti i do publike koja joj generacijski nije bila najbliža.
S Jakovom je, ipak, pronašla drukčiju poveznicu. Njih dvoje dijele ljubav prema istoj vrsti glazbe – pjesmama velikih i talentiranih pjevača koje su ostale vrijedne i slušane i danas.
Jasna mu posebno čestita što u tako mladim godinama njeguje takvu glazbu, želi je oživjeti i predstaviti svojoj publici. Smatra da je u tome uspio zato što joj pristupa iskreno i s puno emocije.
Iako te pjesme nisu izvorno njegove, Jakov ih, prema njezinu mišljenju, čini svojima načinom na koji ih izvodi. Upravo ta neposrednost i lakoća koju ima u nastupu nešto su što publika prepoznaje.
Hoće li Jakov zapjevati s njom u Tvornici?
Još nije potvrđeno hoće li se Jakov pridružiti Jasni na njezinu tradicionalnom koncertu 10. listopada u zagrebačkoj Tvornici kulture.
Sve ovisi o njegovim obavezama jer, kako Jasna kaže, sada je njegovo vrijeme i ima mnogo posla. Veseli je njegov uspjeh i smatra da je lijepo što upravo sada ima priliku raditi i graditi svoj put.
Ako uspiju uskladiti rasporede, voljela bi da zajedno izvedu duet i pred zagrebačkom publikom. Vjeruje da bi i publici bilo drago čuti ‘Ljudi poput nas’ uživo.
Nekada se do publike dolazilo puno sporije
Jasna se dobro sjeća koliko je drugačiji bio put do uspjeha u njezino vrijeme. Danas društvene mreže omogućuju mladim izvođačima da gotovo odmah pokažu publici što rade.
Nekada je sve išlo puno sporije. Jasna se morala dokazivati kroz brojna pjevačka natjecanja, osvajati nagrade i korak po korak graditi svoje ime.
Kao amaterica je nakon niza pobjeda dobila priliku nastupiti na Splitskom festivalu. Da bi se našla među već etabliranim imenima i umjetnicima, prvo je morala pokazati što može.
Danas je situacija potpuno drukčija. Dovoljno je nešto snimiti i objaviti na društvenim mrežama, bilo na TikToku, Instagramu ili YouTubeu, i publika to može vidjeti gotovo istoga trenutka.
Ako sadržaj privuče ljude i zainteresira mladu publiku, izvođač može u vrlo kratkom vremenu napraviti velik korak.
Majčinstvo nije ugasilo njezin san
Jasna je na pozornici praktički od djetinjstva. Kada je imala samo devet godina, osvojila je titulu ‘drugi glas Vele Luke’ na natjecanju ‘Mikrofon je vaš’.
Prvo mjesto tada je osvojila njezina sestra Mirjana, koja je bila četiri godine starija. Jasna se danas na to prisjeća uz šalu da je sestra možda dobila malo više prostora upravo zato što je bila starija.
Kada je kasnije otišla u školu u Dubrovnik, osvojila je titulu ‘prvi glas Dubrovnika’. U Veloj Luci imala je i vlastiti bend s kojim je nastupala.
A onda se zaljubila.
Ljubav ju je, kako kaže, začarala i ubrzo je postala supruga i majka. No dolazak obiteljskih obaveza nije značio kraj njezina glazbenog puta.
Nije vidjela razlog zbog kojeg bi zbog supruga i djeteta morala odustati od onoga što je željela cijeli život. Obitelj je za nju uvijek bila na prvome mjestu, ali glazba je ostala njezin san.
Priznaje da je takav put bio teži jer je majčinstvo velika odgovornost. Ipak, uz suprugovu podršku uspjela je brinuti o obitelji i istodobno raditi svoj posao.
Razlika je bila samo u tome što je njezin posao bio javan.
Danas je i baka dviju unučica, a iza sebe ima uspješnu karijeru, velike pjesme i suradnju s vrhunskim autorima. Stizale su i nagrade, a nedavno je dobila i priznanje Cesarica Legend, što joj je posebno drago.
Unuke su joj donijele sasvim novu vrstu ljubavi
Jasna ima dvije unučice, devetogodišnju Mari i četverogodišnju Tanju, a odnos prema njima opisuje kao nešto što se teško može usporediti s bilo kojim drugim osjećajem.
Ljubav prema vlastitom djetetu, kaže, nešto je najjače i najljepše što majka može doživjeti. Ipak, ljubav prema unukama doživljava kao potpuno novu dimenziju.
Toliko je snažna da se ponekad uhvati kako razmišlja gdje su te djevojčice bile cijeli njezin život i kako je uopće mogla živjeti bez njih.
U njezinoj kući pjesma je uvijek bila dio života
Jasna je odrasla u obitelji u kojoj se mnogo pjevalo. Ne govori o glazbenoj obitelji u profesionalnom smislu, već o ljudima koji su jednostavno imali izražen pjevački talent.
I njezina majka i otac bili su odlični pjevači, kao i njezine sestre. Kada bi se obitelj okupila i kada bi bilo dovoljno vremena, pjesma bi spontano krenula.
Nakon ručka ili večere znali bi ostati za stolom i zapjevati. Budući da je kuća bila smještena na rivi u Veloj Luci, prolaznici bi često zastali i slušali ih.
Upravo su ti trenuci među uspomenama koje Jasna nosi sa sobom cijeli život. Na neki način ondje je napravila i svoje prve pjevačke korake.
Danas je život puno užurbaniji. Mladi su opterećeni poslom, djecom i brojnim svakodnevnim obavezama. Djeca imaju vrtić, školu, sportske i glazbene aktivnosti, a roditelji ih moraju voziti, organizirati rasporede i dočekivati.
Zbog toga, kaže Jasna, danas ostaje vrlo malo vremena za spontano druženje i pjesmu.
Njezin sin Igor je glazbenik, kao i njezina nevjesta, pa bi u obitelji zapravo imali mnogo razloga za zajedničko pjevanje. Međutim, jednostavno se ne stiže.
Vikendi su često ispunjeni putovanjima i poslom jer sin svira s njom. Ponekad se nađu s prijateljima koji također vole glazbu pa zajedno zapjevaju i provedu vrijeme, ali to više nije život kakav je nekada vodila njezina obitelj.
Na njezinu se vjenčanju također sviralo
Kada je riječ o njezinu vjenčanju, Jasna se ne može prisjetiti svih pjesama koje su se tada izvodile.
Zna da je svirao orkestar, a činili su ga njezini prijatelji s kojima je prije pjevala. Budući da je od njezina vjenčanja prošlo mnogo godina, detalji su joj izblijedjeli iz sjećanja.
Nije sigurna ni je li sama otpjevala jednu ili dvije pjesme. Ipak, kroz smijeh zaključuje da je to bila njezina večer i da su se drugi trebali pobrinuti za zabavu.
Pamti da je bilo mnogo lijepih pjesama iz tog vremena koje su gosti željeli čuti. Za Jasnu je glazba oduvijek bila neodvojiva od života.
Boris joj je svih ovih godina bio važan oslonac
Sa suprugom Borisom Jasna je gotovo 50 godina u braku, a tijekom njezine karijere njegova je podrška imala veliku ulogu.
Život im je u velikoj mjeri bio povezan s njezinim poslom, a taj posao nije nimalo jednostavan. Publika vidi nekoliko minuta ili sati na pozornici, ali iza svakog nastupa stoje putovanja, umor, nespavanje i zahtjevna organizacija.
Dogodi se i da je izvođač bolestan, ali koncert zbog okolnosti ipak mora biti odrađen.
Zato joj je bilo važno imati nekoga na koga može računati bez puno objašnjavanja. Jasna ističe da je suprug preuzeo dio obaveza i time joj znatno olakšao svakodnevicu.
Zahvaljujući tome bila je rasterećena nekih drugih stvari i fizički joj je bilo lakše nositi se sa zahtjevima karijere.
Godine joj nisu oduzele temperament
Iako je u sedamdesetima, Jasna kaže da se nije pretvorila u osobu koju ništa više ne može izbaciti iz takta.
I dalje je emotivna i temperamentna, a životno iskustvo nije ugasilo ono dijete koje u njoj reagira kada naiđe na nešto što smatra pogrešnim.
S vremenom je, kaže, stekla mudrost i lakše prepoznaje ono što je važno, a što nije. Ipak, nije izgubila naviku da reagira impulzivno.
Ne vjeruje da sve treba prešutjeti i priznaje da će se ponekad i posvađati ako smatra da za to postoji razlog.
Razlika je u tome što danas brže dolazi do zaključka što treba učiniti i kako reagirati. U mladosti su odluke često bile teže zbog neiskustva, nesigurnosti i stalnog pitanja je li nešto trebalo napraviti na jedan ili drugi način.
Ponekad joj treba samoća, a ponekad ljudi
Pjesma ‘Skitnica’ prati Jasnu praktički cijeli život, a pitanje drži li je danas još uvijek mjesto nema jednostavan odgovor.
Ponekad joj odgovara biti sama. Ne zato što želi biti odvojena od svojih najmilijih, već zato što joj tijelo i duša povremeno traže mir.
U drugim trenucima događa se upravo suprotno – poželi biti među ljudima i družiti se. Te promjene raspoloženja, kaže, vjerojatno su bile prisutne i kada je bila mlađa.
S godinama, međutim, čovjek mora više slušati vlastito tijelo. Ono što je nekada mogla izdržati bez razmišljanja danas zahtijeva više opreza. Mladost dopušta da se umor jednostavno pregura, dok godine donose potrebu za većim poštovanjem vlastitih granica.
Unatoč svemu, jedna stvar kod Jasne Zlokić ostala je ista kao u djevojčici koja je nekoć pjevala kraj prozora u Veloj Luci – ljubav prema glazbi nikada nije prestala biti dio njezina života.
