Ivana Kovač bez zadrške je govorila o temama koje mnogi izbjegavaju. Dotaknula se vjere, smrti, oprosta, Crkve, osobnih rana i trenutka za koji kaže da joj je potpuno promijenio pogled na život.
Gostujući u videoformatu ‘5 Minutes Left’ Kristijana Jalšića, našla se u zamišljenoj situaciji u kojoj joj je ostalo još samo pet minuta života. Upravo ju je takav razgovor potaknuo da otvoreno iznese svoja najdublja uvjerenja.
Odmah na početku jasno je pokazala da smrt ne doživljava kao konačan kraj. Kada ju je Kristijan upitao bi li željela živjeti vječno, odgovorila je potpuno mirno i sigurno: ‘Ja ću živjeti vječno.’
Ivana nije skrivala koliko je snažna njezina vjera u Boga. Bez oklijevanja je rekla da vjeruje u postojanje života nakon smrti i da u to nema nikakve sumnje.
Posebno mjesto u njezinoj svakodnevici zauzima sveta misa. Kada je dobila pitanje može li se netko smatrati vjernikom, a pritom ne odlaziti u crkvu, njezin je odgovor bio kratak i odlučan: ‘Ne.’
Objasnila je da euharistiju smatra središtem kršćanskog života. Otkrila je i da danas na svetu misu odlazi gotovo svaki dan, a vjeruje i da će Bog uzeti u obzir koliko je puta čovjek sudjelovao na misi.
Nije skrivala ni da je njezin odnos prema Crkvi nekoć bio potpuno drukčiji. Prisjetila se vremena u kojem je otvoreno govorila protiv nje.
‘Znala sam govoriti protiv Crkve’, priznala je.
Danas na to razdoblje gleda kao na posljedicu pogrešnog povezivanja Boga s manama i slabostima pojedinih svećenika. Sada smatra da je takav pogled bio rezultat neznanja i duhovne obmane.
‘To je neznanje i prevara Zloga’, rekla je Ivana.
Razgovor je otvorio i pitanje spasenja. Na dilemu imaju li jednake mogućnosti oni koji se obrate tek pred kraj života i oni koji vjeru žive godinama, odgovorila je da ništa nije nemoguće jer jedino Bog u potpunosti poznaje ljudsko srce.
Potom je progovorila o vlastitom odrastanju uz oca Mišu Kovača, jednog od najpoznatijih hrvatskih pjevača. Naglasila je da njegovu slavu nikada nije pokušavala koristiti za vlastitu korist.
Na izravno pitanje zamjera li ocu išta iz prošlosti, odgovorila je jednostavno: ‘Ne.’
Ipak, otkrila je da je dugo pokušavala shvatiti samu sebe i pronaći razloge vlastitih unutarnjih borbi. S vremenom je zaključila da njezine rane nisu nastale zato što nije bila voljena, nego zbog osjećaja manje vrijednosti koji je godinama nosila duboko u sebi.
Kada je trebala izdvojiti najljepši trenutak u životu, nije joj trebalo mnogo vremena za odgovor.
‘Kad sam doživjela susret sa živim Bogom’, rekla je.
Ivana tvrdi da je imala više iskustava koja opisuje kao nadnaravna. Božju prisutnost doživjela je kao nešto toliko snažno da se, prema njezinim riječima, ne može usporediti ni s čim što čovjek može osjetiti u svakodnevnom životu.
Otvoreno je govorila i o postojanju đavla. Na pitanje vjeruje li da postoji, odgovorila je potvrdno, a zatim objasnila kako njegove zamke vidi u mislima koje čovjeka uvjeravaju da ne vrijedi, da nije dovoljno dobar i da ga Bog ne voli.
‘Kad te uvjeri da si glup, da ništa ne vrijediš, da te Bog ne voli… ljudi misle da su to njihove misli, a nisu’, poručila je.
Posebno je upozorila na snagu izgovorenih riječi. Smatra da ljudi moraju biti svjesni onoga što govore jer riječima, kako je objasnila, mogu birati između života i smrti.
Pred sam kraj priznala je da ni sama nije prošla kroz život bez boli. Bila je ranjena, ali je s vremenom naučila da oprost ne ovisi o trenutačnim osjećajima. Za nju je oprost svjesna odluka koju čovjek donosi čak i kada mu nije lako.
U posljednjim trenucima razgovora ostavila je poruku kojom je željela prodrmati sve koji je slušaju. Naglasila je da ljudi imaju vrlo malo vremena i pozvala ih da napokon otvore oči.
