Andrea Andrassy poznata je po tome što bez uljepšavanja govori o svakodnevnim apsurdima, neugodnim komentarima i pravilima koja društvo posebno rado nameće ženama. Upravo je takva iskustva pretočila u novu knjigu „Što žene čuju“, u kojoj se bavi rečenicama koje žene slušaju od muškaraca, drugih žena, ali i od samih sebe.
Četrdesetogodišnja kolumnistica i spisateljica priznaje da je tijekom života čula čitavu zbirku neželjenih savjeta i procjena. Ljudi su joj objašnjavali kako bi trebala izgledati, živjeti, voljeti, starjeti i donositi odluke. Neki su čak bili potpuno sigurni da ona vlastiti život vodi pogrešno.
Među rečenicama koje su joj posebno ostale u sjećanju nalazi se tvrdnja da je žena s 38 godina već na zalasku života. Nije bila upućena izravno njoj, nego ju je čula na televiziji, ali dobro poznaje poruku koja se iza takvih riječi skriva.
„Puno sam puta čula da žene u tridesetima počinju propadati. Tako su me upozoravali kad sam tek navršila dvadeset, a vjerujem da su na isti način upozoravali i mnoge druge žene“, govori Andrea.
Tu su, dodaje, i neprestane procjene prema kojima žena vrijedi manje ako nije postala majka. Uz to dolaze pravila o odijevanju, ponašanju i navodnom „ispravnom“ načinu života. Posebno joj je ostao u pamćenju muškarac koji joj je ozbiljno objašnjavao da PDV ne postoji, i to tonom kojim bi se netko obraćao djevojčici u osnovnoj školi.
Nekada bi na takve situacije odmah reagirala. Prije desetak godina ulazila bi u rasprave jer je vjerovala da razgovor možda može pomaknuti stvari s mrtve točke. Danas joj je važnije sačuvati vlastiti mir.
„Važnije mi je da sam u miru nego u pravu, i u stvarnom životu i na društvenim mrežama“, priznaje. To ipak ne znači da se nikada ne suprotstavi, nego da je s vremenom naučila prepoznati kada se vrijedi boriti, a kada je mudrije okrenuti se i otići.
Ideja za novu knjigu isprva je bila znatno uža. Andrea ju je zamišljala kao zbirku priča o mansplainingu, odnosno situacijama u kojima muškarci ženama s visoka objašnjavaju teme o kojima one često znaju više od njih.
Ubrzo je shvatila da problem ne dolazi samo s jedne strane. Žene neugodne, omalovažavajuće i ograničavajuće poruke dobivaju i od drugih žena. Ponekad ih najglasnije ponavljaju same sebi.
Zato je „Što žene čuju“ postala knjiga o svim tim glasovima. Nekad je glas muški, nekad ženski, a nekad unutarnji. Svaki od njih ima spremno mišljenje o tome što bi žena smjela raditi, kako bi trebala izgledati i kakav bi život morala izabrati.
U knjigu nije uključila samo vlastite doživljaje. Poslužila se i iskustvima prijateljica, poznanica te žena koje osobno ne poznaje, ali su joj njihove priče bile dovoljno snažne i važne da ih prenese.
Jedna od najdražih epizoda joj je ona u kojoj je gotovo bila uhićena zbog dvojice muškaraca, premda je, kako ističe, samo jedan od njih doista bio kriv. Upravo joj je taj muškarac tijekom njihova kratkog poznanstva uspio objasniti čitav niz potpuno netočnih stvari.
Knjigu je zamislila kao razgovor uz kavu s prijateljicama. A na takvim kavama, kaže, gotovo da nema zabranjenih tema. Ipak, ona i njezino društvo često najviše vremena potroše na planiranje zajedničkih putovanja koja se poslije teško realiziraju jer odrasli ljudi rijetko uspijevaju uskladiti rasporede.
Naravno, uvijek se pronađe prostor i za malo bezazlenog tračanja, bilo da je riječ o privatnim pričama ili događajima iz javnog života. Razgovara se i o ozbiljnim stvarima, pregledima, planovima za budućnost, nećacima i djeci, jer su sada u životnoj dobi u kojoj takve teme prirodno dolaze na red.
Kad su u pitanju ljubavni odnosi, Andrea nema naviku od prijateljica tražiti savjete. Radije odluke donosi sama, iako se u šali opisuje kao stručnjakinja za dijeljenje savjeta koje ni sama uglavnom ne posluša.
Mišljenje njezine majke Branke ipak ima veliku težinu. Andrea kaže da, kada bi majka za nekoga rekla da ne može, ta veza vjerojatno ne bi imala budućnost. No teško je zamisliti da bi joj predstavila muškarca za kojeg unaprijed zna da ga Branka ne bi prihvatila.
Njih dvije dijele gotovo iste vrijednosti, a Andrea svoju majku opisuje kao osobu koja u ljudima uvijek pokušava pronaći nešto dobro. Ponekad joj čak mora objašnjavati da netko nije bio dobar prema njoj, dok Branka odgovara da taj čovjek „uvijek tako lijepo pozdravi“.
Od majke je naučila i da razvod ne mora biti praćen ružnim scenama, osvetom i ratom preko djece. Njezini roditelji rastali su se kad je Andrea imala deset godina, ali ona i brat taj razlaz gotovo nisu osjetili.
Otac je i dalje dolazio na nedjeljne ručkove, bio uključen u njihove aktivnosti i ostao prisutan u obiteljskom životu. Nitko djecu nije koristio kao sredstvo obračuna, pa su nastavili živjeti bez osjećaja da im se svijet raspao.
Jednu od prvih važnih lekcija o postavljanju granica dobila je još kao petogodišnjakinja. Tjedan dana prije plesne priredbe trener joj je rekao da će glumiti dječaka. Andrea to nije željela i požalila se majci, koja je jasno rekla da njezina kći ne mora prihvatiti ulogu koju ne želi.
Sama plesna priredba danas joj djeluje beznačajno, ali poruku nije zaboravila. Naučila je da ne mora pristati na sve što joj drugi pokušavaju nametnuti, a to pravilo primjenjuje i mnogo godina poslije.
Kad govori o mansplainingu, primjera joj ne nedostaje. Jedan muškarac tvrdio joj je da ona zapravo ne piše vlastite tekstove, barem ne one koji mu se sviđaju, jer je bio uvjeren da žene ne mogu pisati na način koji njemu odgovara.
Drugi joj je pokušao objasniti da se ne smije buniti zbog loše obavljenog stolarskog posla zato što je on fizički veći od nje. Treći joj je tijekom vožnje taksijem poručio da ne bi trebala razgovarati na engleskom jeziku jer se nalazi u Hrvatskoj.
Susrela je čak i muškarca koji je tvrdio da je poput Nikole Tesle. Andrea tu priču opisuje kao dugu epizodu ispunjenu susramljem, a detalje je ostavila čitateljima knjige.
Danas u rasprave s takvim muškarcima uglavnom više ne ulazi. Kako duhovito kaže, nema potrebe da sredina njezine rečenice prekida početak njihove. Vrijeme radije troši na nešto korisnije.
Posebno mjesto u knjizi dobile su i „bolje gospođe“, žene koje su uvijek spremne objasniti joj gdje je pogriješila u vlastitom životu. Popis tih navodnih pogrešaka poprilično je dug.
„Imam 40 godina i nisam se udala. Nemam djecu, što je sebično i znak da još nisam prava žena“, navodi Andrea samo neke od presuda koje je slušala.
Bore su, prema tim istim pravilima, dokaz da propada. No operacija podočnjaka istodobno je navodni dokaz da ne zna dostojanstveno starjeti. Kada nosi tenisice, nije dovoljno ženstvena, a kada obuje štikle, optužuju je da je previše opterećena izgledom.
Ako nema frizuru, proglašavaju je zapuštenom. Kada je uređena, onda je sigurno površna i glupa. Čak je i juha iz vrećice dovoljan razlog da je netko proglasi lošim primjerom „prave žene“.
Iako je vrlo aktivna na društvenim mrežama, Andrea za sebe kaže da je zapravo privatna osoba. Javnosti pokazuje samo ono što sama izabere, a privatnost svojih prijatelja i partnera strogo čuva.
Ponekad objavi fotografije s prijateljicama koje su već javne osobe, ali one koje ne žive pred kamerama ne izlaže pozornosti. Isto vrijedi i za ljubavne odnose. Nije joj problem pokazati što je večerala, ali ne želi nužno otkriti s kim je sjedila za stolom.
„Privatnost je danas velik luksuz, a meni je draže kad su neke stvari samo moje“, objašnjava.
S godinama se promijenilo i ono što očekuje od partnera. Najveći zaokret dogodio se kada je prestala vjerovati da nekoga može preoblikovati i pretvoriti u osobu kakva zapravo nije.
Smatra da žene u mlađim godinama često pokušavaju na silu stvoriti kompatibilnost. Tek kasnije shvate da odnos koji zvuči savršeno u teoriji ne mora funkcionirati u stvarnom životu.
To što se dvoje ljudi ne uklapaju ne znači da je bilo tko od njih loš. Ponekad jednostavno nisu dobri jedno za drugo. Danas su joj najvažniji stabilnost i osjećaj mira.
Ne želi se silom uklapati u tuđi život. Želi nekoga tko se prirodno uklapa u njezin.
Iz ljubavnog života u knjigu je uvrstila samo jednu priču, i to onu o muškarcu koji joj je vikanjem, prijetnjama i nasilnim ponašanjem pokušavao objasniti da ga nema pravo ostaviti.
Andrea upozorava da se posesivnost i ljubomora još uvijek često predstavljaju kao dokaz snažne ljubavi. Mlade žene u to možda i povjeruju, no smatra da je važno što prije shvatiti da takvo ponašanje nema veze sa zdravim odnosom.
Ljeto namjerava provesti mirnije, s knjigom u ruci. Najprije će čitati na plaži, a kasnije potražiti hlad i pričekati poslijepodnevni san nakon ručka.
Velike i precizne planove nema. Ipak, uvjerena je da će se upravo zato dogoditi mnogo spontanih izleta i situacija koje nije mogla unaprijed predvidjeti.
