Unuk je stajao na rubu mola i smiješio se kao da će učiniti nešto potpuno bezazleno.
— Bako, sjećaš li se kako si rekla da ne znaš plivati i da si to uvijek željela naučiti?
Nervozno je namjestila maramu i pogledala u vodu. Jezero je djelovalo tamno i hladno.
— Da, to sam rekla. Ali bojim se vode. Jako se bojim. Molim te, nemoj se tako šaliti.
— Prestani biti tako dramatična, — nasmijao se devetnaestogodišnji unuk. — Samo se u to unosiš.
Napravila je korak unatrag, ali on je bio brži. Lagani udarac u leđa — i njezino tijelo odmah je izgubilo ravnotežu. Pala je u vodu, udarila i na trenutak nestala ispod površine.
Kad je ponovno izronila, u očima joj je bila čista strava.
— Pomozite mi… ne mogu… — glas joj se slomio.
Na molu se smijalo.
— Snimaj to, snimaj, ovo je epski, — rekla je snaha i podigla svoj telefon.
— Bako, ti si glumica godine, — viknuo je drugi unuk.
Njezin vlastiti sin stajao je malo po strani i krivo se smješkao.
— Ona se samo pravi, želi pažnju, — rekao je mirno, kao da govori o vremenu.
Ponovno je potonula i na trenutak je zavladala tišina. No kad je ponovno izronila i zakašljala se, smijeh je opet počeo.
— Sad je dosta s tom predstavom, izađi već jednom, — rekla je snaha nervozno.
Na kraju je ipak uspjela dohvatiti rub mola, oslonila se laktovima i s mukom se izvukla. Ostala je ležati na daskama, teško dišući, voda joj je kapala s kose, usne su joj drhtale.
Smijeh je polako utihnuo.
Polako se uspravila. Dugo ih je gledala — bez vikanja, bez suza. Samo pogledom u kojem nije bilo ni molbe ni slabosti.
I upravo u tom trenutku učinila je nešto što ih je sve potreslo.
Voda je još uvijek kapala s nje, haljina joj se lijepila uz tijelo, ruke su joj drhtale — ne od hladnoće, nego od poniženja.
Unuk se još uvijek smiješio, iako ne više tako sigurno.
— Bako, hajde, to je bila samo šala…
— Halo. Policija? Želim prijaviti pokušaj ubojstva. Imam dokaze. Video će vjerojatno biti dovoljan.
Lica su se odmah promijenila.
— Što to radiš? — šapnula je snaha i problijedjela.
— Ono što sam odavno trebala učiniti, — rekla je žena mirno.
Snaha je napravila brz korak naprijed i pokušala izbrisati snimku s telefona.
— Sad ćemo to izbrisati i razići se, mama, ne pravi scenu, — umiješao se sin.
Ali starija žena bila je brža. Istrgnula joj je telefon iz ruke, tako naglo da ova nije ni stigla reagirati.
Prvi put je nestao osmijeh s lica unuka.
— Bako, valjda to ne misliš ozbiljno…
— Tvoj neodgojeni sin dobit će svoju kaznu, — prekinula je snahu i čvrsto je pogledala. — A ti ćeš požaliti što si ga tako odgojila. Zapravo… on je samo postao isti kao ti.
Sin je napravio korak bliže.
— Mama, pretjeruješ. Mi smo obitelj.
— Obitelj ne gura u vodu nekoga tko se boji i ne zna plivati, — odgovorila je.
Uspravila se, kao da je voda s nje isprala ne samo prljavštinu, nego i strah.
Nitko se više nije smijao.
— Još ćete gorko požaliti zbog ovog ponašanja prema meni, — rekla je mirno.
U daljini su se već čule sirene.
