Dok srpanjska vrućina pritišće obalu, a obližnja plaža vrvi ljudima, u dvorištu kuće Tončija Huljića u Stanićima pokraj Omiša vlada gotovo potpuna tišina. Nekoliko metara dalje nalazi se njegov omiljeni beach bar Shark, koji vodi prijatelj Denis Kalajžić, glumac poznat i iz spotova Madre Badesse, no iza gustog zelenila ljetna buka kao da nestaje. Upravo takvu izolaciju Huljić je s godinama počeo cijeniti više nego išta drugo.
Iako ljeto mnogima znači predah, jedan od najuspješnijih hrvatskih autora ni sada ne usporava. Istodobno sklada glazbu za novu televizijsku seriju, dogovara nova snimanja sa Sarah Brightman, priprema veliku obljetnicu Magazina i razvija međunarodni projekt duhovne tematike o kojem zasad ne želi otkriti previše. Ipak, kada govori o svom današnjem životu, posao više nije jedina tema koja ga zaokuplja.
Sve češće razmišlja o vremenu, smislu, miru i obitelji. Unuci Alba i Toni potpuno su promijenili njegovu svakodnevicu, a život pod reflektorima sve mu je manje važan. Ne privlače ga više površni razgovori, javna događanja ni potreba da bude prisutan na svakom mjestu. Umjesto toga, želi jednostavniji život i prostor u kojem može čuti vlastite misli.
„Najteže je postići jednostavnost“, rekao je u jednom trenutku, gotovo usputno sažimajući filozofiju do koje je došao nakon desetljeća provedenih na vrhu domaće glazbene scene.
Ljetne mjesece sada dijeli između Stanića i Krka. Srpanj je odlučio provesti u Dalmaciji, dok ga u kolovozu na Krku čeka ozbiljan rad sa suradnicima koji mu dolaze zbog projekta što mu trenutačno zauzima najviše vremena i energije.
„Da. Pola vremena provodim na Krku, pola ovdje. Ove godine odlučili smo srpanj biti u Stanićima, a kolovoz na Krku jer ondje moram ozbiljno raditi. Dolazi mi ekipa i pripremamo projekt koji me trenutačno najviše zaokuplja“, ispričao je.
U rujnu bi trebao snimiti nekoliko pjesama sa Sarah Brightman, a u tijeku su i razgovori o dodatnim suradnjama. Unatoč svemu tome, priznaje da su svi ti poslovi trenutačno u drugom planu zbog velikog duhovnog projekta koji želi predstaviti međunarodnoj publici.
„Riječ je o duhovnoj temi, ali pristup će biti potpuno drukčiji. Ne želim napraviti klasičan oratorij. Cilj je stvoriti spektakl koji će biti razumljiv i zanimljiv publici bilo gdje u svijetu. Mislim da tu postoji prostor za nešto novo“, objasnio je.
Kod njega granica između posla i odmora gotovo nikada nije postojala. Kada mu stignu djeca i unuci, povuče se u drugi dio kuće, a kada želi skladati, pronalazi svoj mir. Na Krku ima zaseban prostor namijenjen upravo radu bez ometanja.
„Ja se zapravo cijelo vrijeme odmaram. Takav mi je način života. Kad stignu djeca i unuci, preselim se u drugi dio kuće, a kad radim, imam svoj mir“, rekao je.
Njegov odmor ne izgleda kao potpuno isključivanje iz svakodnevice. Nakon razgovora može otići do mora, okupati se, popiti kavu ili čašu vina, a zatim se ponovno vratiti glazbi. Takav ritam prati ga cijeli život.
„Posao i odmor kod mene nikada nisu bili strogo odvojeni. Nakon ovog razgovora mogu otići na plažu, okupati se, popiti kavu ili čašu vina i to je moj način opuštanja. Cijeli život funkcioniram tako, tražeći ravnotežu“, dodao je.
Njegovo zanimanje za duhovne teme nije nastalo iz unaprijed napravljenog plana. Počelo je projektom „Ave Maria“, nastavilo se „Pop misom“, a sada radi na djelu koje opisuje kao možda najambiciozniji pothvat svoje karijere.
U središtu priče bit će Kristova muka u Getsemanskom vrtu, no Huljić ne želi publici ponuditi tradicionalni oratorij. Na pozornici zamišlja veliki orkestar i zbor, dok bi se istodobno prikazivao film. Slika, glazba i emocija trebale bi funkcionirati kao jedna cjelina.
„Želim da to bude iskustvo. Na pozornici će biti veliki orkestar i zbor, paralelno će se prikazivati film, a sva tri elementa – glazba, slika i emocija – pričat će istu priču“, rekao je.
Inspiraciju pronalazi u zapisima na kojima je Mel Gibson temeljio film „Pasija“. Najveći izazov vidi u tome da publiku ne optereti patnjom, nego da joj na kraju ponudi osjećaj nade.
„Umjetnost bi, barem po mom mišljenju, trebala čovjeka podići. Ako nakon predstave ode kući osjećajući da postoji smisao i da njegov život možda nije toliko težak koliko mu se činio prije ulaska u dvoranu, onda sam postigao ono što sam želio“, poručio je.
S godinama se promijenio i razlog zbog kojeg stvara. Nekada ga je prvenstveno zanimalo hoće li neka pjesma postati hit, dok se danas pita može li iza njega ostati nešto što ima veću težinu i dulji život.
„Posljednjih godina sve više razmišljam o tome zašto nešto stvaram. Nekad razmišljaš o tome hoće li pjesma biti hit. Danas me zanima može li nešto ostati iza mene“, priznao je.
Kaže da sada uči više nego prije trideset godina. I dalje svakodnevno sklada, no sve ga više privlače dramaturgija, izgradnja priče i način na koji se publika može emocionalno zadržati uz neko djelo bez pretjerane patetike.
„Kako zadržati pažnju publike sat i pol? Kako nekoga dirnuti, a da pritom ne budeš patetičan? To su pitanja koja me danas okupiraju“, objasnio je.
Paralelno radi i na potpuno drukčijem projektu, glazbi za novu seriju Nove TV. Malo je poznato da od 2011. sudjeluje u stvaranju glazbe za gotovo sve njihove serije.
„To nije samo skladanje. Prvih nekoliko epizoda uvijek su najteže jer tada tražite identitet serije. Glazba mora postati jedan od likova“, istaknuo je.
I dok mu profesionalni raspored ostaje gust, unuci su u njegov život unijeli sasvim novu vrstu obaveze i veselja. Tek kada je postao djed, shvatio je koliko mala djeca zahtijevaju stalnu koncentraciju odraslih.
„Kad postaneš djed, shvatiš koliko mala djeca zapravo traže pažnju. Nevjerojatno su znatiželjna i dovoljna je sekunda nepažnje da već krenu istraživati nešto što ne bi smjela“, rekao je.
Bez obzira na to koliko se odraslih nalazi oko njih, netko uvijek mora biti potpuno usmjeren na djecu. Huljić to ipak opisuje kao lijepu vrstu umora. Najstarija unuka Alba često ostaje spavati kod njega i Vjekoslave, a posebno je zabavlja zadirkivanje mlađeg brata Tonija.
„Obožava zadirkivati mlađeg brata pa ga zna namjerno probuditi. Njoj je to zabavno, roditeljima možda baš i nije“, ispričao je uz smijeh.
Takvi trenuci, kaže, cijeloj kući daju novu energiju. Uloga djeda promijenila ga je i zato što danas ima više strpljenja nego u godinama kada su mu raspored određivali koncerti, putovanja i rokovi.
„Kad si mlad, stalno negdje juriš. Karijera, putovanja, koncerti, rokovi… Danas mi više nije problem stati“, priznao je.
Vrijeme provedeno s unucima doživljava kao privilegij. Može sjediti uz njih, pratiti kako upoznaju svijet i ponovno obratiti pozornost na male stvari koje odrasli s vremenom prestanu primjećivati.
U odnosu s Vjekoslavom također su uspjeli sačuvati prostor koji pripada samo njima. Bez obzira na posao, djecu i unuke, i dalje postoji njihov zajednički svijet, a najčešće ga pronalaze upravo u glazbi.
„Kad sjednemo zajedno raditi, sve ostalo nestane“, rekao je.
Vjekoslava je, kako kaže, jednako opčinjena unucima, zbog čega bi ponekad željela biti na više mjesta istodobno. Ipak, na kraju se uvijek vraćaju onome što ih je od početka povezivalo – stvaranju.
Huljić posljednjih godina svjesno živi sporije. Više nema osjećaj da mora biti posvuda i gotovo uopće ne izlazi, a takav način života mu nimalo ne nedostaje.
„S godinama prirodno počneš sužavati krug ljudi. Više mi nije važno biti na svakom događanju, svakoj promociji ili svakoj proslavi“, rekao je.
Vrijeme mu je postalo previše dragocjeno da bi ga trošio na ljude i situacije koje ga ne ispunjavaju. Umjesto površnih tema, danas traži razgovore iz kojih može nešto naučiti.
„Ne zanimaju me više površne teme ni priče tko je što kupio ili koliko vrijedi. Više me zanimaju pitanja zbog kojih čovjek raste“, istaknuo je.
Privlače ga teme poput smisla života, načina na koji čovjek može ostati normalan u svijetu koji se brzo mijenja te mogućnosti jednostavnijeg života. Upravo su to pitanja koja ga, kako kaže, danas hrane.
Mir je za njega postao najveći oblik luksuza. Kuću nije birao slučajno. Iako je plaža udaljena svega nekoliko desetaka metara i puna ljudi, u njegovu dvorištu vlada potpuna tišina.
„Namjerno sam birao mjesto na kojem mogu čuti vlastite misli. Shvatio sam da čovjeku zapravo treba vrlo malo“, rekao je.
Uvjeren je da se smanjivanjem vanjske buke jasnije vidi ono što je doista važno. Zbog toga posljednjih godina ozbiljno razmišlja i o samoodrživom životu.
Planira izgraditi potpuno samoodrživu drvenu kuću. Ne vidi to kao bijeg od drugih ljudi, nego kao ulaganje u neovisnost koju smatra jednom od ključnih vrijednosti budućnosti.
„Previše smo se naviknuli da će sustavi uvijek funkcionirati. Volim razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Ne iz straha. Iz odgovornosti“, objasnio je.
Kada se osvrne na više od pola stoljeća glazbenog stvaranja, najprije osjeti koliko je vremena prošlo. Ipak, više od toga raduje ga činjenica da pjesme Magazina i dalje žive među novim generacijama.
Nedavno je u Beogradu prisustvovao karaoke večeri tijekom koje su mladi ljudi pjevali pjesme nastale mnogo prije njihova rođenja.
„Gledao sam mlade ljude koji nisu ni bili rođeni kada su te pjesme nastale, a pjevali su ih od riječi do riječi. To je najveća nagrada koju autor može dobiti“, priznao je.
Na jesen Magazin obilježava važnu obljetnicu. U Lisinskom će 6. listopada proslaviti 40 godina albuma „Put putujem“, no Huljić ne želi da koncert bude tek nostalgično prisjećanje na prošlost.
„Želimo pokazati zašto te pjesme i danas imaju život“, poručio je.
Tijekom desetljeća mijenjale su se pjevačice, publika i generacije, ali emocija je, prema njegovim riječima, ostala ista. Upravo zato te pjesme i dalje pronalaze put do novih slušatelja.
Pisanje hita danas izgleda potpuno drukčije nego prije četrdeset godina. Radio i televizija nekoć su gradili karijere, dok publika sada glazbu otkriva na sasvim drugim mjestima. Ipak, jedna stvar ostala je nepromijenjena.
„Ljudi uvijek prepoznaju iskrenu emociju“, rekao je.
Trendovi ga više ne fasciniraju. Svjestan je da se može slijediti ono što je trenutačno popularno, ali za njega je pravi test pjesme hoće li je ljudi pjevati za dvadeset ili trideset godina.
Od svega što je postigao, na kraju ipak želi da njegova glazba ljudima donese nešto jednostavno i stvarno.
„Da odu kući malo mirniji nego što su došli. Ako glazba može čovjeku uljepšati dan, dati mu nadu ili ga podsjetiti na nešto lijepo, onda je ispunila svoju svrhu. Sve ostalo prolazi“, zaključio je.
