Dragan Despot i njegova kći Ana Despot oduvijek su bili povezani obitelji i umjetnošću, no zajednički angažman na Vukovar Film Festivalu njihov je odnos odveo u sasvim novu fazu. Ondje više nisu samo otac i kći. Postali su suradnici koji međusobno raspravljaju o filmu, donose odluke i svatko brani vlastiti umjetnički kriterij.
U domu Despot umjetnost je desetljećima bila dio svakodnevice. Ana je odrasla uz oca Dragana, poznatog glumca, i majku Anju Šovagović-Despot, također glumicu, pa su kazalište, film i kreativni ljudi bili prirodno prisutni u njezinu odrastanju. Ipak, nije krenula potpuno istim putem kao roditelji. Umjesto ispred kamere, pronašla se u animaciji, ilustraciji i novim medijima.
Danas 32-godišnja Ana i njezin 70-godišnji otac ponovno djeluju unutar istog profesionalnog svijeta. Dragan drugu godinu zaredom obnaša funkciju umjetničkog ravnatelja Vukovar Film Festivala, dok je Ana ponovno preuzela ulogu selektorice animiranog programa. Na festival tako dolaze kao ravnopravni kolege, svaki sa svojim zaduženjima i pogledom na film.
Ana naglašava da činjenica što je odrastala uz dvoje umjetnika za nju nije značila da su obiteljski razgovori neprestano bili podređeni njihovim karijerama.
‘Kao dijete umjetnika uvijek si, barem pasivno, izložen umjetničkom radu, no u mome je slučaju to bilo nešto isključivo pozitivno. Moji roditelji zaista nisu miješali posao i obiteljski život pa je ta granica definitivno postojala i ja na njih oduvijek gledam prvenstveno kao na svoje roditelje, a potom kao na uspješne umjetnike koji vole svoj posao’, objašnjava.
Zanimljivo je da među uspomenama koje posebno izdvaja nisu reflektori, predstave ni filmski setovi. Najvažnije su joj ostale upravo svakodnevne obiteljske situacije, zajednička putovanja, blagdani i vrijeme provedeno s najbližima.
‘Uh, teško je odabrati samo jednu sliku. Djetinjstvo mi je doista bilo lijepo, ispunjeno raznim sretnim uspomenama, a to se nekako pretočilo i u odrasli život. Odlasci na more, boravak na Braču, posjećivanje rođaka u Mostaru, Splitu i Švicarskoj, druženje s roditeljima, bratom, sestričnom, ujakom i bakama svakako su jedni od najljepših trenutaka, kao i zajedničko provođenje Božića, Uskrsa ili rođendana. I danas se trudimo održati te lijepe momente i njegovati naše male obiteljske tradicije, a to je ponekad sve što ti treba da bi se osjećao toplo i sretno dok proživljavaš nepredvidive životne zaplete i rasplete’, kaže Ana.
Kreativnost je, međutim, kod nje bila prisutna vrlo rano. Još kao djevojčica neprestano je crtala, smišljala priče i stvarala vlastite svjetove, a dječja fascinacija s vremenom se pretvorila u ozbiljno profesionalno usmjerenje.
Animirani film posebno ju je privlačio. U jednom je trenutku osvijestila da iza svih tih likova i priča koje je gledala postoji osoba koja ih je morala zamisliti, nacrtati i pretvoriti u film. Upravo tada rodila se želja da i sama jednog dana radi isti posao.
‘Tada sam odlučila da želim biti osoba koja će raditi upravo to. Djeca možda jesu česta publika za ovaj medij, ali ako dobro pogledate i razmislite, svaki je dobar dječji film apsolutno primjeren i za odraslu publiku te svejedno mora sadržavati neku ozbiljnost i profesionalnost kako bi doista funkcionirao. Djecu ne treba podcjenjivati pa tako ni filmove koji su namijenjeni njima’, ističe Ana.
Do tog cilja ipak nije došla najkraćim putem. Nakon srednje škole nije se odmah odlučila za likovno područje, nego je prvo diplomirala engleski i francuski jezik i književnost. Tek se kasnije vratila kreativnom pozivu koji je cijelo vrijeme ostao negdje u pozadini.
‘Iako moje obrazovanje nije bilo baš potpuno isplanirano, svejedno je na neki način bilo promišljeno. Nakon škole nisam još bila sigurna ili, bolje rečeno, hrabra izabrati likovni smjer koji je definitivno tinjao negdje u meni pa sam se za početak okrenula daljnjem intelektualnom radu, usavršavajući jezike i književnost. To me iznimno zanimalo pa sam zaključila da s tom odlukom ne mogu pogriješiti, no svejedno me cijelo vrijeme nešto vuklo prema umjetnosti pa sam nakon jezika ipak upisala animirani film. Danas sam samoj sebi zahvalna na toj odluci’, govori.
Iza nje su danas animirani filmovi, slikovnice i brojni drugi kreativni projekti, a jedan je ostavio posebno mjesto i u obiteljskoj priči Despotovih. U njezinoj ‘Šumi Striborovoj’ glas pripovjedača dao je upravo Dragan Despot.
Njihova nova profesionalna suradnja nastavlja se i na jubilarnom 20. Vukovar Film Festivalu, koji se održava od 2. do 5. rujna. Ondje se, kako Dragan objašnjava, trudi svjesno odvojiti očinsku ulogu od profesionalnog odnosa prema Ani.
‘S obzirom na to da znam da je moja kći samostalno izgradila svoj kriterij i odnos prema animiranom filmu, u ovom je slučaju doživljavam kao osobu čijem umjetničkom sudu vjerujem, iako je nemoguće isključiti očinski odnos. Na festivalu joj ne želim biti otac koji nešto sugerira, nego kolega koji poštuje njezin izbor. I ona sama se na festivalu ne predstavlja kao moja kći, nego svojim izborom filmova. Ponosan sam na nju ne samo zato što je moja, nego i zbog onoga što je sama napravila i zbog načina na koji razmišlja o filmu. No kad budem gledao unatrag na ove dvije godine, siguran sam da neću pamtiti samo filmove, goste, žiri i programe, pamtit ću i trenutke s njom. Meni je posebno važno što sam je kroz taj posao upoznao na jedan drugi način – vidio sam kako kao suradnik razmišlja o filmu, koji su joj kriteriji, za što se zauzima. Iza tih profesionalnih razgovora ipak bi ostajalo ono što je najvažnije – da i u toj situaciji jesmo zajedno, otac i kći’, kaže Dragan.
Za njega Vukovar Film Festival nosi i puno šire značenje od samog programa i izbora naslova. Grad Vukovar, njegova povijest i ljudi dio su odgovornosti koju osjeća dok vodi umjetnički dio festivala.
‘Moj umjetnički ravnateljski angažman već drugu godinu na VFF-u nije samo pitanje izbora filmova, nego i mog odnosa prema samom gradu Vukovaru, njegovoj nedavnoj prošlosti, njegovim ljudima i simbolici grada. Nastojao sam biti otvoren prema različitim kinematografijama i autorima, ali uz zalaganje da festival ne izgubi svoj karakter. Kao dugogodišnji glumac i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti osobni pečat vidim u svom odnosu prema mladim autorima i glumcima, posebno glumcima, jer oni su najveći razlog zašto publika posjećuje kinodvorane. Ravnateljstvo VFF-a ne doživljavam kao radno mjesto, nego kao prostor kojem sam pokušao dati sebe, da se u njemu prepoznaju vrijednosti do kojih mi je stalo – film, publika, mladi autori, susreti, identitet festivala i prije svega Vukovar’, objašnjava.
Dok s ocem surađuje na festivalu, Ana paralelno nastavlja vlastiti autorski rad. Trenutačno razvija novi kratki animirani film, razmišlja o novim slikovnicama i adaptacijama, sudjeluje na festivalima u Puli, Sisku i Vukovaru te radi i sa studentima.
‘Trenutačno radim na novome kratkom animiranom filmu, smišljam nove slikovnice i adaptacije, sudjelujem u filmskim festivalima u Puli, Sisku i Vukovaru te kao asistentica predajem Uvod u animaciju na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Posla nikada ne nedostaje, na čemu sam zahvalna. Film koji radim nosi radni naslov ‘Pustinja Blaca i legenda o bijelome konju’, u produkciji je Zagreb filma, a temeljen je na osobnom iskustvu i bakinoj legendi koja se pretočila u stvarnost! Ima li na Braču doista bijelih konja i donose li oni sreću ako ih vidiš u okolici misteriozne pustinje Blaca? Upravo se to pitanje proteže mojim novim filmom koji se veselim dovršiti i podijeliti sa svima koji će ga htjeti pogledati. Nakon toga planiram još nekoliko kreativnih projekata zbog kojih sam već sada uzbuđena’, najavljuje Ana.
Tako su se Dragan i Ana, nakon godina u kojima su prije svega bili otac i kći, našli i s iste strane profesionalnog stola. Umjetnost koja je oduvijek bila dio njihove obitelji sada im je otvorila priliku da jedno drugo upoznaju i kroz posao, kriterije i odluke koje donose kao potpuno samostalni umjetnici.
